Individualni plan promjene

1. Individualni plan promjene Kristina Urbanc, mail: kristina.urbanc@pravo.hr Teorijski i vrijednosni okviri koncepta individualnog planiranja 2013.

2. Pojava koncepta vođenja slučaja «Vođenje slučaja» od 70-tih godina 20. stoljeća postaje sve značajnije u anglosaksonskim zemljama kao odgovor na visoko složene, ali fragmentirane, duplicirajuće i nekoordinirane usluge koje se pružaju pojedinom korisniku. Predstavlja pristup koji osigurava da korisnik koji ima složene, višestruke probleme i ograničenja dobije sve potrebne usluge na vremenski usklađen i primjeren način (Rubin, 1987.). Odnosi se na postupak planiranja i praćenja usluga koje različite službe i institucije pružaju korisniku. U pravilu jedna služba ili institucija preuzima primarnu nadležnost za korisnika i određuje voditelja slučaja koji koordinira usluge i zastupa korisnika (Barker, 1999.).

3. Pojava konceptavođenja slučaja (2) Koncept case management odnosno "vođenja slučaja" se prvo pojavio u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) kao način koordiniranja raznolikih usluga (javnog i privatnog sektora) namijenjenih raznolikoj populaciji. U SAD vođenje slučajeve nikad nije imalo za cilj razvoj koherentne i složene nacionalne socijalne politike, već se razvilo kao odgovor na intenzivne potrebe za skrbi relativno malog dijela populacije (Lymbery, 1998.). U Velikoj Britaniji početkom 90-tih godina se razvio koherentni pristup vođenja slučaja na nacionalnoj razini. Razvijene su i nacionalne upute koje su upućene svim socijalnim službama 1991., a pojam case management se promijenioucare management. Promjena nije bila samo jezična.Obrazloženje za terminološku promjenu je bilo da se zapravo „upravlja“uslugama, a ne s pojedincima, te da je taj pojam manje stigmatizirajući.

4. Posljedice pomaka od case managementa do care managementa Kako je to postavio u Velikoj Britaniji Social Services Inspectorate suština procesa vođenja skrbi je u procjenjivanju potreba ljudi, konstrukciji i "kupovini" plana, koji treba zadovoljiti te potrebe, te nadgledanja djelotvornosti plana. To je dovelo do podjela na tzv. "kupce" i "osiguravatelje – prodavatelje" usluga pri čemu su se neki djelatnici ili agencije isključivo počeli baviti procjenom potrebe i planiranjem gdje se one mogu najbolji zadovoljiti uz ograničeni budžet, dok se drugi bave pružanjem usluga. Smatramo da stav da stručnjak treba pomoći korisniku da napravi izbore od postojećih resursa i da razvije individualni plan skrbi iako je realističan, u suštini znači prilagođavanje korisnika resursima, a ne razvoj resursa u skladu s potrebama korisnika. To je suštinski korak nazad u odnosu na konceptualizaciju "vođenja slučaja"

5. Smisao individualnog planiranja • Vratiti usmjerenost na pojedinca i (bolje) integrirati, odlučivati i u djelovanju biti više usmjeren na pojedinca (Cambridge, 2008.). • Socijalne usluge koje bi trebale dati odgovor na probleme socijalne isključenosti, obesnaživanja i obezvrjeđivanja, ponekad mogu nenamjerno učiniti situaciju ljudi kojima su potrebne još težom (dodatno obesnaživanje, obezvrjeđivanja i isključivanje ljudi). • Stoga je važno imati na umu dva ključna aspekta individualnog planiranja: • sistemska analizu socijalnih uzroka koje su ležale u pozadini poteškoća mnogih korisnika • temeljnu filozofiju prakse koja naglašava autonomiju, prava, odgovornost i ravnopravnost korisnika, umjesto paternaliziranja.

6. Pozitivni učinci individualnog planiranja • Ovaj pristup u suštini nije inovativan u odnosu na temeljna načela socijalnog rada, ali jasnije naglašava njihovu vrijednosnu utemeljenost. Značajna imena koja su vezana uz razvoj ovog pristupa su John O'Brien, Beth Mouth, Connie Lyle O'Brien. • IP može imati mnoge pozitivne učinke koje nadilaze samo pravljenje plana. Može kreirati prostor u kojem netko, koga se najčešće ne sluša, ima središnju poziciju. • Može inzistirati da se rasprava vodi oko toga što osoba kaže da je njoj/njemu važno, s riječima koje ona koristi, i onoga što drugi osjećaju da je za tu osobu važno. • Pomaže ljudima, koji čine krug podrške, da preoblikuju svoja gledišta o osobi koja je u fokusu i njezine potrebe i želje. Osobno ih uključuje omogućavajući im da čuju duboko proživljene nade i strahovanja te osobe.

7. Rizici individualnog planiranja • IP nudi kao ključne aspekte rada kontinuirano slušanje, otkrivanje i učenje korisničke perspektive i suradno djelovanje. • Ako se to dosljedno primjenjuje i ako stručnjaci imaju za to potrebne vještine, vrijeme, vrijednosni okvir i organizacijsku podršku tada je rizik birokratizacije vrlo mali Promatrajući probleme korisnika primarno kao individualne, voditelji slučajeva dovode se u opasnost da razmatraju isključivo individualna rješenja. Prema paternalističkom shvaćanju (Abramson, 1958.), voditelj slučaja je taj koji preuzima kontrolu nad korisnikovim životom, za njegovo dobro, zanemarujući njegove vlastite izbore i mogućnosti da sam donosi informirane odluke.

8. Rizici individualnog planiranja (2) Ukoliko se case management fokusira na cost-benefit analizu, uloga voditelja slučaja svede se na na produženu ruku države ili ustanove te započinje borba za moć između korisnika i njegovog voditelja slučaja, pri čemu voditelj slučaja uskraćuje ili reducira ostvarenje nekih usluga ili prava kako bi zaštedio novac. Vođenje slučaja znači pružanje pomoći osobama s poteškoćama kako bi otkrile svoju moć i osobnu snagu i slijedile svoje ciljeve te kako bi se suprotstavile sustavu, povratili moć i poboljšali kvalitetu i mogućnosti u svojem životu. Korisnici definiraju dobrog voditelja slučaja kao osobu koja teži najvišim etičkim standardima, umjesto da jedva zadovoljava minimum te kao osobu koja pruža pomoć, ali nema potrebu da «spašava». već i sam naziv sugerira da su ljudi «slučajevi» koje treba voditi ili njima upravljati, ali i zbog načina na koji je provođen. Tako je u nekim zemljama case management primjenjivan kao sredstvo i način rezanja troškova te su za vođenje slučajeva zapošljavani needucirane osobe, nepripremljene na razini potrebnih vještina, znanja i etike.

9. Korisnikov “otpor” Na taj način postepeno namjera da se smanje troškovi i vrši vid socijalne kontrole putem vođenja slučajeva implementirana je u život od strane zaposlenika koji nisu bili niti svjesni opresivne uloge koju su imali u životima svojih korisnika. Umjesto u pomaganju i slušanju, oni su se angažirali u spašavanju i pričanju, potkopavajući neovisnost korisnika umjesto da je promoviraju. Korisnikov «otpor» koji bi pri tome nastao pripisivali su njegovom stanju, dijagnozi, a ne odnosu koji je među njima vladao. U tom smislu korisnikov «otpor» treba predstvljati alarmno zvono koje ukazuje na poteškoće u odnosu između korisnika i socijalnog radnika. Neobrazovani djelatnici koji nisu senzibilizirani da prepoznaju sistemsku nepravdu kao što je siromaštvo i diskriminacija u životima svojih korisnika, nasilje i druge oblike opresije koji su njihove korisnike dovele do gubitka vjere u sebe, skloni su vjerovati kako je takav život naprosto «sudbina» njihovih korisnika. Kada im se njihovi korisnici suprotstave, često ne mogu prepoznati da je to zbog njihovog nedostatka predanosti i korisnikovog nepovjerenja da će «stati na njihovu stranu».

10. Individualno planiranje i nedobrovoljni korisnici • U radu s nedobrovoljnim korisnicima naročiti izazov za socijalne radnike predstavlja korisnikovo pravo na samoodređenje, koje može biti u određenoj, većoj ili manjoj mjeri ograničeno, ukoliko socijalni radnik procijeni da korisnik može svojim ponašanjem ozbiljno ugroziti svoju okolinu ili samog sebe. • U takvim slučajevima socijalni radnici, imajući u vidu korisnikovu dobrobit, bez obzira na njegovu suglasnost, odlučuju u smjeru reduciranja potencijalnog rizika, što može rezultirati i zloupotrebom od strane socijalnog radnika. • Upravo iz tog razloga važno je da zakonski okvir obvezuje socijalnog radnika da bez osuđivanja i tzv. etičkog paternalizma obrazloži razlog kontakta, svoja zakonska ovlaštenja na temelju tog razloga, što točno ta ovlaštenja znače za socijalnog radnika, a što za korisnika, zakonska prava korisnika u takvom slučaju te cilj intervencije i logiku samog procesa, s kojim korisnik nije suglasan (Šugman Bohinc, Rapoša Tanjšek i Škerjanc, 2007.).

11. Individualno planiranje i nedobrovoljni korisnici (2) • U takvom kontekstu dijalog između korisnika i socijalnog radnika odvija se na drugačiji način, iako ne i prema drugačijim načelima i preporukama. • Često se, naime, dogodi da, zahvaljujući vještinama socijalnog radnika da dosljedno iskazuje korisniku poštovanje, mogućnost povjerljivosti u odnosu te otvorenost za pregovore (u okviru postojećeg zakonskog mandata), korisnik iz uloge nedobrovoljnog postane dobrovoljni, ili barem manje nedobrovoljni korisnik • U ovakvim je slučajevima naročito važno da zakonski okvir štiti standarde struke i profesionalnu etiku tako da socijalnom radniku ostavi dovoljno prostora i vremena da istraži korisnikovo razumijevanje problema kao i mogućnosti drugačijeg sagledavanja i preoblikovanja percepcije konteksta: od „vanjskog pritiska“ do tzv. „prihvatljivog mandata“ (npr. od obaveznog dolaska na razgovor koji korisnik doživljava kao kaznu do motiviranosti da se „riješi kazne“ koja može biti ograničeni i nadzirani kontakat s djecom itd

12. Pretpostavke za uvođenje individualnog planiranja • Iskustva iz Velike Britanije upućuju na prednosti postupnog uvođenja IP. Brza izrada planova za sve korisnike dovodi do puno planova, ali malo pozitivnih promjena u životima ljudi. • U uvođenju ovog pristupa treba biti korištena i široka i produbljena strategija: 1. visoko kvalitetnu izobrazbu i podršku za stručnjake sustava koji će biti facilitatori kvalitetnog uvođenja procesa primjene PUO u praksi, 2. bazičnu izobrazbu svih koji rade u sustavu socijalne skrbi. • Kako bi se uspješno provela promjena potrebno je osigurati, po njihovom mišljenju, široki raspon metoda podrške: od mentorstva i profesionalnog vođenja (coaching), preko timova za rješavanje stručnih problema, stjecanja znanja o procesima organizacijske promjene, učenja iz najbolje prakse, pa do nezaobilazne supervizije.

13. Što sve sadrži IPP? • Inicijalni razgovor i procjena potreba zajedno s korisnikom, kao i njegovih očekivanja i želja – rangiranje potreba i informiranje o mogućnostima zadovoljavanja istih; procjena potreba obitelji i članova obitelji • Procjena potreba sadržana u dobro strukturiranj socijalnoj anamnezi (rizici i jake strane korisnika i njegova okruženja, krizne situacije, razdoblja iznimaka; mogućnosti i rizici korištenja check-listi) • Dokumentiranje prikupljenih podataka – objedinjavanje svih podataka dobivenih iz različitih izvora (npr. centra, udruga, škole, članova obitelji…pri čemu voditi računa o povjerljivosti podataka) • Procjena kapaciteta za promjene • Motivirajući intervju (pridobivanje na suradnju članova obitelji - u planiranje mogu biti uključeni socijalni radnik, psiholog, npr. voditelj nadzora, udruge, škola…)

14. Što sve sadrži IPP? (2) Informiranje korisnika o pravima i oblicima pomoći (uvažavanje načela samooređenja (korisnička perspektiva i uvažavanje vrijednosti kao što su samoodređenje i dr. uključiti već u fazi informiranja, definiranja ciljeva i očekivanja) Definiranje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva temeljenih na potrebama (jasnoća uloga oko toga tko je zapravo korisnik i što su čije potrebe) Vezano uz definirane ciljeve izraditi plana aktivnosti i nositelja (npr. aktiviranje zdrav. službi, osiguravanje pomoći i njege u kući, civilni sektor…) Aktiviranje potencijala korisnika, obitelji i zajednice; Praćenje provedbe plana; Evaluacija ishoda i procesa; Praćenje postignuća Korisnička perspektiva: pozicija neznanja, suradni odnos, su-vođenje

15. Pročitati tekst priloga (primjeri) Zadatak 1: • Procijeniti rizike i jake strane korisnika i njegovog okruženja • Opišite korake izrade IPS. Tko će biti sve uključen u planiranje? Kako? Koja je vaša pozicija o načinu skrbi? Zadatak 2: • Odaberite jedno načela koje mislite da bi bilo ključno u razgovoru s korisnikom pri izradi IPS i objasnite zbog čega je ključno i kako bi ste ga primijenili. • Osvrnuti se na navedena načela pod vidom: • Korisničke perspektive • Autentičnog sudjelovanja stručnjaka u procesu IPS

16. Specifičnosti individualnog planiranja obzirom na potrebe korisnika usluga socijalne skrbi Osnovne metode individualnog planiranja promjene: Indvidualni plan promjene(dugoročni)namijenjen je planiranju ostvarenja kompleksnijih, opsežnijih i/ili dugoročnijih ciljeva u životu korisnika. Ad hoc plan promjene– za jednostavnije, kraće ili pojedinačne ciljeve koji ne zahtijevaju veće prilagodbe, novčana sredstva ili dodatnu stručnu pomoć i odvijaju se u okviru postojećih životnih okolnosti korisnika. Planiranje promjena za neke očekivane rizične situacije/stanja– kada se očekuje da će utjecaj i participacija korisnika u odlukama biti manja uslijed npr. bolesti, starosti ili poteškoća na planu mentalnog zdravlja. Bez obzira na odabir metode, zajednička je dosljednost u očuvanju utjecaja korisnika nad procesom; sadrži smjernice za ostvarenje ciljeva, resurse, sudionike, vremenske okvire i uloge. Korisnik također sam odlučuje o tome što za njega znači dugoročnost, što za njega predstavlja veliku životnu promjenu (npr. otkaz na poslu, umirovljenje) te što želi da u planu bude zapisano.

17. 1. Individualni plan promjene - dugoročni Ciljevi su oblikovani korisnikovim riječima, a plan izrađuju korisnik i stručnjak, no korisnik zadržava pravo promjene. Izrađuje se na temelju polustrukturiranog intervjua, a obuhvaća tri dijela: korisnikovu prošlost (kako korisnik predstavlja i vidi samog sebe, životna priču iz njegove perspektive); odnose s drugima – socijalna mreža, utjecaji – o čemu odlučuje sam u svakodnevnom životu, nad čime nema utjecaja, vještine, znanja, jake strane, strahovi/brige/prepreke kako ih vidi korisnik, čemu se veseli, koje izbore ima ciljeve – predstavljaju kompas za djelovanje u budućnosti, a mogu se odnositi na bilo koji aspekt života iz (2) ili više njih

18. 2. Ad hoc plan promjene Namijenjeno je planiranju brzih promjena manjeg opsega u okviru postojećih okolnosti korisnikova života, u pravilu je usmjereno na postojeće ali još neiskorištene resurse u korisnikovom okruženju (npr. uspostavljanje kontakta ili traženje ciljane usluge stručnjaka, npr. fizioterapeutom, socijalnim pedagogom, specijalistički pregled, kontakt sa župnikom itd., ili ostvarenje nekog korisnikovog prava; )

19. 3. Planiranje promjena za neke buduće očekivane rizične situacije/stanja Odnosi se na dalju budućnost korisnika kada očekuje da će uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja ili starosti imati manje utjecaja na odluke (što predstavlja najčešći izvor korisnikova straha) Najčešće je ovdje riječ o “podjeli mandata” pri organiziranuu korisnikova života za razdoblje kada on neće imati neposredan utjecaj na njemu važne životne odluke – ovaj plan omogućuje mu da zadrži kontrolu i utjecaj. Obzirom da je ovdje često riječ o očekivanim razdobljima gubitka, uloga stručnjaka je tim važnija jer su korisnikovi bližnji skloni izbjegavati takve teme u rzgovoru s korisnikom i odlagati ih.

20. Koncept dostojanstvenog rizika Korisnikovo pravo da pogriješi i snosi posljedice tih grešaka (kao i svi ostali koji nisu «obilježeni») često nije prepoznato niti priznato, već suustav pružanja pomoći funkcionira kao svojevrsna «roditeljska kontrola» od strane stručnjaka «koji zna», za razliku od infantiliziranog korisnika koji ne zna.». Stengle (1996.) koncept «dostojanstvenog riskiranja» tumači kao pravo na vlastite izbore: ukoliko smo u situaciji da se oslanjamo na druge (u npr. obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao što su osobna njega, jelo, kretanjei td.) u povećanom smo riziku da netko drugi odlučuje umjesto nas. Kao pojedinci, preuzimamo taj rizik, svjesni toga što činimo i poduzimamo ono što je u našoj moći da se osiguramo, prihvaćajući pri tome i određeni rizik. To je naše pravo na samoodređenje.