Sofisti - prosvjetitelji i odgajatelji stare Grčke -

1. ? Sofisti - prosvjetitelji i odgajatelji stare Grčke - Protagora (481-411) Gorgija (485-380)

2. Mišljenje ranijeg, kozmološkog razdoblja je u neku ruku dogmatično: ono je uvjereno u moć ljudskog duha i posve se u nj pouzdaje, uzdižući se nad iskustvo (npr. Tales, Pitagora, Heraklit, Parmenid, Empedoklo i dr.) • Sredinom V. st. pr. Kr. filozofski interes okreće se od objekta prema subjektu. Rastao je interes za razmišljanje o fenomenima kulture i civilizacije (posljedica sve društvenih promjena u Grčkoj i sve intenzivnijih dodira Grka sa stranim narodima; ne samo s civilizacijama Egipta, Babilona i Perzije). • Postavljaju se pitanja: Jesu li različiti narodni i mjesni načini života, religiozni i moralni zakonici, samo konvencije ili nisu? Je li grčka kultura u odnosu na negrčke ili barbarske kulture nešto promjenljivo ili ona počiva na prirodi? Je li ona božanski ustanovljena ili prilagodljiva?

3. Počelo je antropološko razdoblje filozofije, koja se bavi sve više mikrokozmosom nego makrokozmosom • (I Demokrit je rekao: “Čovjek je mali uređeni svijet”) • Dok je ranija filozofija postupala prema deduktivnoj metodi, sofisti su išli empirijsko-induktivnim putem, da prikupe što više pojedinačnih zapažanja i činjenica • Oni su svojevrsni enciklopedisti; na temelju prikupljenih podataka o različitim narodima, običajima i vjerovanjima stvaraju teorije o podrijetlu civilizacije, jezika, društvenih i političkih normi – ili pak relativistički zaključuju da nije moguće objektivno znanje o društvu (obzirom na uočene različitosti). Njihov cilj nije bio uspostavljanje objektivnih normi utemeljenih na nekoj nužnoj istini.

4. Cilj sofista bio je praktično-filozofski; postali su oruđe obrazovanja u grčkim gradovima, nastojeći podučavati umijeću življenja • Kod predsokratovskih filozofa cilj je bio istraživanje istine, dok je okupljanje učenika oko učitelja bilo od sporednog značaja • Suprotno, povezanost sofista s učenicima je bitna, jer cilj je sofista podučavanje. Sofisti drže predavanja po gradovima, oni su lutajući učitelji koji putuju iz grada u grad, prikupljajući pritom nova znanja i iskustva. Upućivali su ljude u razna područja: gramatiku, tumačenje pjesnika, filozofiju mitologije i religije itd. No, iznad svega, bavili su se podučavanjem retorike.

5. Nakon grčko-perzijskih ratova (492-449) intenzivirao se politički život u Grčkoj, a posebno u demokratskoj Ateni, u Periklovo vrijeme. Sve je više slobodnih građana – naročito mladi – htjelo napredovati u političkom životu, za što je bila potrebno vježbanje u nekoj vrsti umijeća. Ranije je stjecanje državničkih umijeća bilo uglavnom stvar obiteljske tradicije ili osobnih veza s istaknutim državnicima, kao i stvar praktičnog stjecanja iskustva osobnim sudjelovanjem u političkom životu. • Sofisti daju načelno svakome slobodnom građaninu mogućnost teorijske pripreme za praktični, društveni i politički život. Sofisti naučavaju političko umijeće za novu aristokraciju uma i sposobnosti. Tu je retorika bila apsolutno nužna, a s njome i gramatika (kao nauka o sastavljanju govora), logika i dijalektika (nauka o pravilima za pobijanje i dokazivanje teza; umijeće raspravljanja na temelju pitanja i odgovora).

6. “Sve je obuzela neka neodoljiva težnja za većom obrazovanosti, nego mu je podaje saobraćaj u svakidašnjem životu, koji je za atenskoga mladića do onda bio jedina škola. Kad je prošao osnovnu nauku, gdje je učio čitati, pisati i računati, kad je u gimnaziji izvježbao tijelo, da bude gipko i spretno, da mu hod bude elegantan i cijela pojava odlična, kad je uz to naučio udarati u kitaru i uz nju pjevati pjesme starijih pjesnika, kojih su misli imale ujedno da budu osnov moralnome uzgoju – kad je to sve prošao, onda bi ga otac poveo u vijeće, u sudnicu i gdje se već građani sastaju, da vijećaju o udesu grada. Tu je imao prilike, da se nauči, što dolikuje građaninu i da se tako pripravi kad će i on kao građanin utjecati na javni život; tu se naučio govorništvu, koje mu je bilo najpotrebnija vještina, i sve ostalo naučio je gledajući i slušajući…” (A. Bazala, Povijest filozofije)

7. “Ti putujući učitelji (sofisti) bili su širitelji prosvjete onoga vremena. Za novac prodavali su oni mudrost više tuđu, nego svoju, i smatrali poglavitim zanimanjem svojim uzgajanje mladića. A ovi bi hrlili k njima ne žaleći platiti veliku kadgod naukovinu, sjedjeli bi im do koljena i pozorno slušali svaku njihovu riječ; a sofista bi se znao učiniti dostojanstven i važan, govorio bi u biranim riječima, odgovarao na sva pitanja u dugim govorima sad zaodijevajući govor svoj u pjesničko ruho, sad u dugim raspravljanjima navraćajući i neopazice tijek misli onamo, kamo bi sam želio. Putujući po gradovima grčkim konačno bi se nastanio u Ateni…” (Albert Bazala, op. cit.)

8. “Sofisti su dakle, nudeći zadovoljenje duhovnih potreba onih kojima su se obraćali, vlastito djelovanje utemeljili upravo na način koji jedino i može biti djelotvoran. Oni nikome nisu propisivali niti nametali određeno oblikovanje njegovih moći, nego su mu nudili određene uvjete njihova razvitka. Nije stoga nimalo neobično da je njihov utjecaj na omladinu bio velik… Mladići dakle nisu žalili novaca da bi mogli slušati sofiste, a najbolji su među njima bili itekako skupi… Ne zato što su za svoje poučavanje uzimali novac, već zato što su mnogi i često poučavali ne da bi zadovoljili vlastitu odgajateljsku potrebu, nego prvenstveno zato da bi zaradili, oni su od odgoja lako skliznuli u manipulaciju. Kao i svi, tako su se i ovi prvi profesionalni odgajatelji našli u procijepu između vlastite potrebe da se odrede kao ljudi i odgajatelji i potrebe pribavljanja sredstava za život (novca)…Profesionalizam je uvijek i svuda pa tako i u odgoju opterećen proturječnošću.” (Milan Polić, K filozofiji odgoja)

9. „Druga strana u odgoju, a to je odgajanik, dakako, u svemu tome nije nedužna. Površnost sofista u pristupu odgoju (obrazovanju), tamo gdje je postojala, dobrim je dijelom bila uvjetovana površnošću potreba onih koji su taj odgoj (obrazovanje) tražili. Oni naime nisu uvijek težili određenim znanjima radi zadovoljenja vlastitih potreba već su i sami manipulirali svojim moćima radi ostvarenja neke koristi.” (M. Polić, op. cit.) • Kako su sofisti poučavali rječitosti (govorništvu), razvili su logička umijeća da o jednoj stvari govore s različitih stajališta – pro et contra. • “Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu, da jesu, a onih koje nisu da nisu.” (Ova postavka je kasnije poznata i kao “Homo-mensura”) • “O svakoj stvari postoje dvije tvrdnje, jedna drugoj protivne”. • (Protagora) • Tako su sofisti i sofistika došli na loš glas zbog skepticizma i relativizma, ispraznog “mudrijanja” koje je samo sebi svrhom (tzv. eristika). Otuda i sofizam kao naziv za namjerno pogrešan zaključak s ciljem zbunjivanja i ismijavanja sugovornika.

10. “Ja kažem da pravednost nije ništa drugo nego korist jačega” (Trazimah) “Ničega nema. Ako bi nešto i postojalo ljudi to ne bi mogli spoznati. Ako bi se i moglo spoznati, ne bi se dalo priopćiti drugim ljudima.” (Gorgija-nihilizam) “O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu, ni kakvog su oblika; jer puno toga sprječava pouzdano znanje: nejasnoća stvari i kratkoća ljudskog života.” (Protagora-agnosticizam) “Potom su, čini mi se, ljudi… ustanovili zakone da bi pravda nasilje držala u sužanjstvu. Ako bi tko griješio bivao bi kažnjen. Nakon toga, kad su već zakoni priječili ljudima da javno čine nasilna djela – a oni ih činjahu tajno, onda je, čini mi se, neki pametni i mudri čovjek izmislio za smrtnike strah od bogova, da bi zlotvore bila neka strava i onda ako bi tajno nešto radili…” (Kritija)

11. Spoznaja prema: Gorgiji Protagori

12. Pravo prema: Trazimahu Kaliklu Likofronu

13. Shvaćanje religije prema: Prodiki Protagori Kritiji

14. “Oni koji su potekli od uglednih otaca mi pazimo i poštujemo, a one koji nisu iz ugledne kuće niti pazimo niti poštujemo. U tom smislu odnosimo se među sobom kao barbari, jer po prirodi svi smo mi, i barbari i Heleni, u svemu jednako stvoreni. To se može vidjeti po onome što je po prirodi svim ljudima nužno. Na isti način svi imaju mogućnost to postići, i u svemu tome ne razlikuje se od nas niti ijedan barbar niti Helen. Jer svi mi dišemo zrak kroz usta i kroz nos i svi jedemo rukama” • (Antifont) • “Zakon je silnik nad prirodom čovjeka” (Hipija) • (razlika prirodnog i pozitivnog prava kao protivnog prirodi) • U svojoj poznatoj Povijesti filozofije Frederick Copleston primjećuje kako je Sokrat “ono što je u sofistici dobro razvio neusporedivo više u odnosu na dostignuća samih sofista”.

15. “Svojom tezom Protagora je svaku ideologiju doveo u pitanje otvarajući tako prostor odgoju nasuprot manipulaciji… Može li uopće istinski odgajatelj odgajati, a da se javnost (čitaj: vlast), utoliko više ukoliko je autoritarnija i sklonija instrumentalizaciji odgoja, prije ili kasnije ne uznemiri. Ako je suditi po sudbini Protagore, a onda i onih koji su mu slijedili, čini se da ne može.“ • (M. Polić, op. cit.) • Sofiste je početkom 19. stoljeća rehabilitirao Hegel: • “Kao obrazovani ljudi, sofisti su bili svjesni toga da se sve može dokazati. Ta svijest nije nedostatak, već spada u njihovo više obrazovanje… Međutim, poznavanje tako mnogih stajališta čini kolebljivim ono što je u Grčkoj predstavljalo moral (tu nesvjesno obavljanu religiju, dužnosti, zakone).” (Hegel, Povijest filozofije)

16. Sofisti nisu razlikovali odgoj i obrazovanje, te su sve smatrali predmetom učenja, pa i odgoj nije bio drugo nego obrazovanje. “Odgoj se naravno ne može svesti samo na obrazovanje, jer čovjekove moći i odgojne potrebe nisu samo razumske, ali jednako tako ni "moralni odgoj" ne može biti zamjena za obrazovanje. Odgoj ne može, a da i dalje ostane odgoj, zaobići pitanja i o važenjima vrijednosti kada se takva pitanja pojave, a s obrazovanjem ona se obavezno pojavljuju, pa samim tim ni obrazovanje nije vrijednosno neutralno. Iako nisu propitivali bit i smisao odgoja, sofisti su svojim pristupom odgoju omogućili da odgoj uskoro postane predmetom filozofskog interesa. No oni su jednako tako omogućili da se djelovanje svih bitnih činilaca u odgoju učini vidljivim i dostupnim kritičkom propitivanju. Konačno, oni su ti koji su čovjeka doveli u središte filozofskog interesa. Ako je naime čovjek mjera svih stvari kao što je to rekao Protagora, onda i mjera odgoja mora biti čovjek.” (M. Polić, op. cit.)

17. “Cjelokupni povijesni razvitak odgoja, kao djelatnosti kojom se čovjek neposredno samoočovječuje, ukazuje na to da je odgoj bez slobode odgajanika i odgajatelja nemoguć. Svaki pokušaj da ga se instrumentalizira, bez obzira u čijem interesu, završavao je njegovim izvrgavanjem u vlastitu suprotnost, tj. u opetovanje kulturnih obrazaca u kojima je povijesno-nagovjesna bit kulture već bila mrtva. Time je na djelu bio ne više odgoj kao istinska potvrda biti kulture i čovjeka nego djelatnost kojom kultura potire samu sebe, jer u čovjeku guši ono budućnosno, tj. ono što nosi buduće kao mogućnost drukčijeg. To što mi danas jesmo možemo zahvaliti tome što potpuna instrumentalizacija odgoja dosad nije uspjela, iako pokušaja nije nedostajalo.” (Milan Polić, op. cit.)