Utjecaj oporezivanja na opredjeljenje birača na izborima

1. Utjecaj oporezivanja na opredjeljenje birača na izborima Doc. Dr. Nika Sokol

2. Oporezivanje i proces političkog donošenja odluka Čovjek je po svojoj prirodi politička životinja. Aristotel • Na djelovanje i učinak financijskih instrumenta kao i na sam politički proces utječu stavovi poreznih obveznika (birača) o opravdanosti oporezivanja, visini poreznog opterećenja, svrsi trošenja porezima ubranih sredstava i raspodjeli poreznog opterećenja. • U izučavanju ovog procesa potrebno je uporabiti instrumente sociološke i psihološke znanosti.

3. Javni izbor Javni izbor (publicchoice), istražuje mehanizme pomoću kojih se donose kolektivne odluke o prikupljanju javnih prihoda, namjeni javne potrošnje, transfernim plaćanjima, regulaciji i ostalim fiskalnim politikama. U privatnom sektoru pojedinci donose individualne odluke koje se usklađuju na tržištu: potrošači donose odluke o visini svoje potrošnje, poduzeća donose svoje odluke o visini proizvodnje, a sustav cijena osigurava da količine koje pojedinci potražuju, poduzeća stvarno i proizvedu. Postupak donošenja kolektivnih odluka mnogo je složeniji jer se trebaju donijeti odluke o javnim dobrima i uslugama za koja ne postoje tržišta. Zato se u političkom procesu moraju donijeti odluke koje će voditi računa o različitim interesima i željama mnogih glasača (“političko tržište”).

4. Definiranje javnog izbora Istraživanja povezana uz javni izbor služe se ekonomskim metodama i teorijom kako bi analizirala donošenje političkih odluka. Ovo je područje nekoć bilo isključivo u domeni političkih znanosti i sociologije. Javni se izbor prije pola stoljeća razvio u zasebno područje, a očevima teorije javnog izbora smatraju se KennethArrow, DuncanBlack, James Buchanon, GordonTullock, AnthonyDowns, WilliamNiskanen, MancurOlson i WilliamRiker. Teorija javnog izbora revolucionalizirala je istraživanje demokratskog procesa odlučivanja.

5. Polazna načela Prema Jamesu Buchanonu javni izbor je politika bez romantike. Ovakav se stav bazira na mišljenju kako političari i birokrati nisu samo javni službenici koji će benevolentno provoditi “volju naroda”, već su vođeni istim instinktima kao i sam narod koji želi maksimizirati svoju korisnost. Javni izbor samo transferira model racionalnog djelovanja u sferu politike. Javni izbor negira organicističkashvačanja u kojima se javne odluke donose društveno, kolektivno odnosno donosi ih narod. Odluke ili izbore mogu donositi samo pojedinci, a ne grupa. Ipak, proces donošenja individualnih i kolektivnih odluka se razlikuje, ali ne stoga što je motivacija sudionika ovog procesa drugačija, već zbog toga što se bitno razlikuju poticaji i ograničenja povezani uz donošenje odluka.

6. Modaliteti donošenja javnih odluka Jedna od mogućnosti prikupljanja informacija o preferencijama građana – izborni postupak. Glasovanje – u demokratskim državama najvažniji postupak agregiranja različitih individualnih preferencija u društvene preferencije, radi provedbe društvenog procesa odlučivanja. Istodobno, glasovanje je za pojedince najvažnija prilika za provedbu kontrole političkog procesa. Mjere ekonomske politike – rezultat političkog procesa donošenja odluka. U diktatorskim političkim sustavima donošenje kolektivnih odluka je jednostavno, jer su individualne preferencije diktatora nametnute društvenim preferencijama. Zato je jedan od glavnih zadataka teorije javnog izbora da izučava kako se kolektivne odluke donose u demokratskim društvima. U tu se svrhu upotrebljavaju različiti modeli sustava glasovanja kao što je jednoglasan izborni sustav, sustav obične većine i dvotrećinski izborni sustav.

7. Donošenje odluka o javnim izdacima • Pretpostavke u modelima političke ekonomije • Modeli političke ekonomije pretpostavljaju da pojedinci vide vladu kao mehanizam za maksimiziranje svog interesa. • S druge strane, pretpostavlja se također da ljudi u vladi pokušavaju maksimiziratisvoju vlastitu korist. • Donošenje odluka (u pogledu javnih izdataka) u demokratskim društvima može se promatrati u slučaju: • izravne demokracije • predstavničke demokracije

8. Izravna vs. predstavnička demokracija • Izravna demokracija – može se primijeniti samo kada treba donijeti odluku o pojedinačnim pitanjima • Prednost– sve osobe koje snose posljedice neke odluke sudjeluju u glasovanju i mogu iskazivati svoje preferencije • Nedostatak – nakon neke razine troškovi stalnog odlučivanja o pojedinačnim pitanjima naglo rastu • Kada nije moguće odlučivati putem izravnog izbora, potrebne su institucije (zastupnici, stranke) koje čine vidljivim individualne preferencije i koordiniraju ih za potrebe procesa odlučivanja • Predstavnička demokracija– politički sustav u kojem postoje opći izbori, i u kojem se dvije ili više stranaka (ili osoba) natječu za glasove glasača.

9. Predstavnička demokracija • Kod predstavničke demokracije pravo glasovanja ograničava se na izbor predstavnika, pri čemu parlament u suradnji s vladomi birokracijom donosi odluke o opskrbi javnim dobrima. • Pretpostavke predstavničke demokracije (javnog izbora): • Politički se proces odlučivanja uobičajeno analizira upotrebom modela u kojima se vlada, parlament, stranke i birokracija uzimaju kao institucije koje se sastoje od sebičnih osoba. • Država nije neki neutralni dobroćudni mehanizam bez vlastitih interesa. • Državom upravljaju ljudi (u vladi, saboru, ministarstvima) i oni imaju i svoje motive i ciljeve. • Nažalost, oni pritom ne vladaju samo za dobrobit svih stanovnika, nego pokušavaju maksimizirati svoju osobnu korist. • Stranke su zainteresirane za zadržavanje ili osvajanje političke moći. • U modelu konkurencije između dviju stranaka, stranke biraju medijan (na ljestvici preferencija glasača) kao najpoželjniju točku.

10. Predstavnička demokracija • Objašnjavanje ponašanja države zahtijeva proučavanje međusobnog utjecaja izabranih političara, javnih službenika i posebnih interesnih skupina. • Promatrat ćemo: • izabrane političare, • državne službenike (birokrate), • posebne interesne skupine.

11. Izabrani državni političari • Zamislimo izbore za predsjednika države, pretpostavimo: • samo su dva kandidata • glasači žele maksimizirati svoju korist • kandidati žele osvojiti što više glasova • Kandidati se pokušavaju prilagoditi medijanskom glasačuDowns (1957) - onom čije su preferencije na sredini skale preferencija.

12. Problemi s medijanskim glasačem teško je uvijek utvrditi medijanskog glasača, to ovisi o pitanju koje se razmatra (kapitalna ulaganja, naoružanje, mirovine, pobačaj...) ako su preferencije s više vrhova sve pada u vodu ideologija - neki se kandidati iz ideoloških razloga nisu u stanju prilagoditi medijanskom glasaču glasači nisu uvijek realni, političari mogu npr. biti privlačni (Vidošević, Obama), ili obrnuto u ovom modelu kandidati se prilagođavaju glasačima, ali nije uvijek tako; postoje vođe (leaderi) koji su u stanju utjecati na preferencije - mase slijede onoga tko ih zna pokrenuti (Hitler, Musolini...) odluka o glasovanju - ljudi često ne izlaze na glasanje jer kandidati ne nude ništa što ih veseli; neki građani su otuđeni, glasanje ih ne zanima; građani su često neinformirani, neki misle da jedan glas ionako ništa ne mijenja; - u nekim zemljama jako malo građana izlazi na izbore (SAD vs. Skandinavija); tu se mnogi pitaju zašto ljudi ne glasaju, ali zapravo je pitanje zašto ljudi uopće glasaju? Sve to utječe da teorem medijanskog glasača ne mora uvijek djelovati.

13. Državni službenici (birokracija) Zakone izglasavaju izabrani političari (saborski zastupnici), ali provedba ovisi o državnim službenicima (birokraciji). Država ovisi o državnim službenicima (pružaju vrijedne usluge u oblikovanju i provedbi programa; oni uostalom traju duže od izabranih političara). Koji su ciljevi državnih službenika? Da li oni samo izvršavaju želje birača i političara? Državne službenike možemo usporediti sa službenicima u privatnom sektoru. (U privatnom sektoru plaća službenika raste s profitom poduzeća. Državnim službenicima plaće ne ovise o profitu. Zato su im važne povlastice, reputacija, moć, odlučivanje...) Moć i status državnih službenika ovise o veličini proračuna s kojim raspolaže, zato je cilj maksimizirati taj proračun.

14. Interesne skupine • Građani utječu glasajući na izborima, da daju priloge strankama, ili da podmićuju (ljudi sličnih interesa mogu, djelujući zajedno, ostvariti značajnu moć) • Građani se udružuju u interesne skupine: • ovisno o tome kako ostvaruju svoj dohodak (izvor dohotka: od kapitala ili od rada - porezi koji ih se više tiču) • koliki im je dohodak (bogati - olakšice za kupnju umjetnina, siromašni - socijalni programi) • gdje žive (Istrijani - olakšice turizmu, Slavonci - subvencije poljoprivredi) • dob (umirovljenici - mirovine, mladi - ulaganje u stanove, zapošljavanje) • spol (za ili protiv pobačaja, porodiljne naknade)

15. Lobiranje i ostali sudionici • Lobiranjeje korištenje države tako da bi se ostvarili povrati viši od normalnih. To su rente, pa je engleska riječ rent-seeking. • Na fiskalne odluke utječu i: • Sudstvo (npr. povrat duga umirovljenicima, pravedan krizni porez) • Novinari (pitanja visine poreznog tereta, stopa, proračuna, izbor guvernera, ministra financija) • stručnjaci (iz ministarstava pri predlaganju zakona, ali i nevladini znanstvenici)

16. Oporezivanje i opredjeljenje birača na izborima Javne financije – prvorazredno političko pitanje. U razvijenim demokracijama od velikog značaja pri donošenju odluke na izborima. U tranzicijskim zemljama veći naglasak na nekim drugim čimbenicima (nefiskalnim). Pravednost u oporezivanju i raspodjela poreznog tereta vrlo važni aspekti izbornih programa.

17. Teorije raspodjele poreza Kako bi teret poreza trebalo raspodijeliti na građane neke zemlje? Postoje dva osnovna načela raspodjele poreza: načelo ekvivalencije (eng. benefit principle) načelo gospodarske snage (eng. ability to pay principle) Prema načelu ekvivalencije, odnosno načelu plaćanja prema korisnosti porezi se tumače kao prihodi koji su u bližoj ili daljnjoj vezi s dobrima i usluga koje nudi država. Ekvivalencija se može shvaćati kao tržišna ili troškovna ekvivalencija. Tržišna ekvivalencija – visina obveznog davanja za državno dobro ili uslugu ravna se prema preferencijama građana i građani plaćaju cijenu koja odgovara graničnoj vrijednosti toga dobra ili usluge za pojedinca.

18. Načelo ekvivalencije Načelo ekvivalencije ne može se primijeniti u oporezivanju kao osnovno načelo financiranja državnih izdataka zbog nemogućnosti da se koristi od državnih dobara i usluga dodijele pojedincima. Ono se ne može primijeniti da bi se opravdala određena porezna struktura, pri čemu bi ta struktura odgovarala strukturi korištenja javnih dobara. Načelo ekvivalencije može poslužiti samo kao mjerilo, te u tom svojstvu ono pridonosi stvaranju i oblikovanju poreznog sustava, upućujući na prikladne točke oporezivanja i odgovarajuće porezne osnovice. Načelo troškovne ekvivalencije – može se primijeniti u području specifičnih dobara i usluga koje određeni građani traže dobrovoljno, i od kojih je koristi moguće dodijeliti potrošačima. Zbog toga se ovo načelo primjenjuje kod prikupljanja korisničkih naknada i doprinosa za određene komunalne usluge.

19. Načelo gospodarske snage Načelo gospodarske snage – prema tom načelu na raspodjelu poreza ne bi trebalo utjecati tko ima koristi od državnih dobara i usluga, već bi svatko u prikupljanju poreznih prihoda trebao sudjelovati u skladu sa svojom gospodarskom snagom. Ne postoji usuglašen stav o tome kako mjeriti gospodarsku snagu! Gospodarska snaga se u pravilu tumači kao pojam vezan uz osobe. Prema načelu gospodarske snage, obveznici koji su u istom gospodarskom položaju moraju biti jednako oporezovani (horizontalna jednakost), a obveznici koji su u različitom gospodarskom položaju moraju biti oporezovani različito (vertikalna jednakost).

20. Teorija žrtve Kao indikatori gospodarske snage koriste se prije svega dohodak, imovina i potrošnja. kako prilikom oporezivanja treba voditi računa o različitim gospodarskim snagama, s obzirom na visinu gospodarske snage – o tome govori teorija žrtve. Teorijom žrtve nastoji se objasniti načelo oporezivanja prema gospodarskoj snazi. Polazi se od toga da svatko treba podnijeti žrtvu u skladu sa svojom sposobnošću. Žrtva = smanjenje mogućnosti za zadovoljenje potreba, koje je posljedica oporezivanja dohotka. Prema teoriji žrtve svatko treba podnijeti jednaku žrtvu za opće dobro.

21. Prevaljivanje poreza i porezna incidenca 21 Da bi se moglo raspravljati o učinkovitosti i pravičnosti poreznog sustava, moramo razmotriti problem porezne incidence, tj. krajnjeg snošenja tereta porezne obveze. Zakonska incidenca– tko prema zakonu dužan snositi porez (ne govori ništa tko stvarno snosi porez. Ekonomska incidenca– tko stvarno snosi porezni teret (promjena u raspodjeli privatnog realnog dohotka zbog uvođenja poreza). Ako se zakonska i ekonomska incidenca razlikuju, to znači da dolazi do tzv. pomicanja poreza (engl. taxshifting).

22. Učinkovitost oporezivanja 22 • Učinkovitost poreznog sustava mjeri se odnosom prihoda što ih država ubire oporezivanjem i ukupnih troškova tog ubiranja • Troškovi ubiranja poreza • Troškovi implementacije poreznog sustava i troškovi ispunjavanja porezne obveze • “Mrtvi teret” oporezivanja (višak tereta) • Mrtvi teret oporezivanja – nastaje zbog utjecaja oporezivanja na relativne cijene i smanjenje blagostanja.

23. Utvrđivanje javnih potreba i njihovo financiranje

24. Javne potrebe Omogućuju egzistenciju i razvitak određene zajednice – države. Potrebno je najprije definirati masu sredstava za njihovo zadovoljenje, a nakon toga pronaći modalitete kojima će se definirana sredstva prikupiti. Moderna koncepcija javnih rashoda – ekonomsko-socijalni sadržaj. Javne se potrebe financiraju javnim rashodima, izdacima u javnom interesu, radi zadovoljenja društvenih potreba. Koje su to javne potrebe, odnosno što je javni interes u konačnici odlučuje politika (oni koji su na vlasti). Zadaci države ovise o promjenama u ekonomskom i društveno-političkom uređenju države.

25. Veličina javnih rashoda U gotovo svim zemljama može se uočiti konstantan porast javnih rashoda. Državne funkcije se proširuju – postojeće se funkcije povećavaju, javljaju se nove funkcije uvjetovane razvitkom niza novih odnosa u zemlji. Država obavlja mnogobrojne i raznovrsne funkcije, što naravno zahtjeva adekvatna sredstva. Uloga i veličina države drastično se promijenila kroz vrijeme.

26. Što sve može determinirati veličinu javnih izdataka (državne aktivnosti)? kretanje razine cijena – intenzivnije kretanje cijena nego u privatnom području, kretanje produktivnosti države, Wagnerovoobjašnjenje - država s razvitkom dobiva nove funkcije – kultura, blagostanje, što povećava njezine financijske potrebe, vremenski pomaci - potrebno je vrijeme da se prevlada suzdržanost u pogledu državnih aktivnosti (HerbertTimm – prirodni, sistemski, institucionalni i ideološki pomaci), struktura javnih izdataka– rastu one aktivnosti države u kojima kvalifikacije zaposlenih moraju biti posebno visoke, raspodjela funkcija među razinama vlasti, kretanje stanovništva–konglomeracijestanovništva, a i dolazi do promjena u dobnoj strukturi stanovništva, učinak pomaka razine(učinak izmještanja) – skok udjela državnih rashoda nakon ratova i socijalnih nemira (Peacock & Wiseman), elastičnost poreznih prihoda, porezna iluzija, oblik državnog procesa odlučivanja– vodi se računa o razini ponude javnih dobara, neovisno o troškovima i neovisno o odlukama o visini poreza, sklonost inerciji, preraspodjela.

27. Zakon porasta javnih rashoda Wagnerov zakon – najstarija poznata tvrdnja o kretanju javnih rashoda u području javnih financija. Prema Wagneru (prijelaz iz XIX. u XX. stoljeće), s kulturnim napretkom redovito je povezano proširenje državnih aktivnosti, iz čega proizlazi i apsolutno i relativno povećanje državnih rashoda. (izraženija podjela rada, rast stanovništva, povećana gustoća naseljenosti, procesi urbanizacije, širi programi socijalne skrbi…) - državne usluge (državna potrošnja) rastu po većoj stopi od dohotka. Rast državne potrošnje može biti u skladu sa željama glasača koji se odriču dijela privatne potrošnje (kroz poreze) pa očekuju veću javnu potrošnju. Istraživanja uglavnom ne dokazuju da je taj razlog dovoljan za objašnjenje rasta državne potrošnje.

28. Kontrola rasta državne potrošnje • Teško je kontrolirati državnu potrošnju: • Veliki dio je zadan od ranije, odlukama prethodnih vlada - mirovine, zdravstveno, socijalna skrb, otplata duga, potpore… • Politički sustav ima ugrađene defekte (političke institucije nose pogreške već u svojim korijenima, pa je kontroliranje državne potrošnje veći problem od kontroliranja programa davanja prava)

29. Mogućnosti kontrole rasta državne potrošnje konkurencija privatnog sektora promjene pobuda birokrata - Niskanen koji misli da je birokracija kriva za rast državne potrošnje, predlaže financijske poticaje birokratima - npr. porast plaće ako smanje potrošnju (opasno, npr. socijalni radnik dobije veću plaću kad smanji socijalnu pomoć siromašnima!)

30. Mogućnosti kontrole rasta državne potrošnje • promjene proračunskog postupka - Saboru se npr. nametne skup stalnih ciljeva za smanjenje proračuna i/ili deficita u određenom razdoblju - npr. 2010-2013 smanjiti proračun na neki % BDP-a; toliko i toliko svake godine • Dobre strane - zastupnici se mogu opravdavati pred biračima (“Zakon je kriv, a ne mi” – “nespretan i kukavički”) • Slabosti - automatsko smanjenje svih rashoda programa u jednakom postotku • ustavna ograničenja - npr. izdaci=primici; primici ne smiju biti veći od rasta BDP-a... • Problematično: • predviđanja ekonomista nisu pouzdana, razlikuju se, čije podatke uzeti, može se manipulirati (npr. BDP u Hrvatskoj) • definicija primitaka i izdataka je upitna; računovodstvenim trikovima moguće manipulacije