Djeca s teškoćama u učenju

1. Djeca s teškoćama u učenju

2. Posebne jezične teškoće • Posebne jezične teškoće su uz disleksiju, najčešći razlog specifičnih teškoća u učenju. • One su više ili manje vidljiv jezični deficit koji često nije dijagnosticiran ili zbog kojeg neka djeca pri upisu u školu mogu imati logopedsko izvješće o odstupanju u pravilnosti izgovora glasova, gramatičkoj ispravnosti, oskudnijem razvoju rječnika i sporadičnoj nedostatnosti u razvoju predčitačkih vještina.

3. Djeca s ovim poteškoćama ponekad predškolsko razdoblje provedu na intenzivnoj govorno – jezičnoj terapiji u nekoj ustanovi zbog usporenog jezičnog razvoja, ali to nije prepreka za normalan upis u prvi razred osnovne škole. • Možemo reći da su posebne jezične teškoće jezično odstupanje ili specifičan slučaj jezičnog razvoja s mnogolikošću pojavnih oblika i razina. • Po pitanju uzroka posebnih jezičnih teškoća možemo reći da one nisu uzrokovane neurološkim oštećenjem, ali su posljedica međusobnog odnosa gena i neurološkog funkcioniranja.

4. Ni genetski ni neurološki udio u toj konstelaciji uzroka nije oštećenje, već taj dvojac stvara takvu razvojnu klimu u dijelovima središnjeg živčanog sustava odgovornog za jezični razvoj, koja utječe na to da se neke jezične, memorijske ili spoznajne funkcije odvijaju drugačije. • Djeca s PJT kasnije progovore i počinju povezivati riječi u rečenicu, riječi u rečenici nisu posložene na uobičajen način, često nemaju pravilne nastavke za rod i broj. • Sve ovo čini njihov govor neodređenim i ostavlja dojam suženog poimanja, no djeca s PJT imaju misaoni ustroj bogatiji od onog što kažu.

5. Disleksija • Disleksija se opisuje kao trajni poremećaj u pisanom jeziku, u savladavanju čitanja, pisanja, dijelom i računanja, zbog te nemogućnosti da se pravilno dekodiraju pisani simboli jezika, da se automatiziraju mentalne akcije koje su temelj tog dekodiranja, čime se bitno narušava preciznost i brzina čitanja te dobro razumijevanje pročitanog.

6. Disleksija ne nastaje zbog načina poučavanja ili intelektualnog deficita. Ona se u djeca najčešće dijagnosticira u prvim godinama školovanja, bitno narušava proces stjecanja i pokazivanja znanja u školi postaje teškoćom u učenju.

7. Što disleksija jest i zašto spada u teškoće učenja? • Disleksija je specifično kognitivno funkcioniranje djeteta zbog kojeg ono ima slabosti u nekim modalitetima primanja i obrade informacija kao što su vizualno – prostorna obrada pisanih simbola i fonološka obrada glasova govora, te njihovo simultano procesuiranje i automatizacija, što su temeljni procesi za ovladavanje čitanja i pisanja.

8. Djeca s disleksijom su kreativna, imaju sposobnost mijenjanja točke motrišta pri pronalaženju problemskih rješenja. • Disleksija se još uvijek u nekim sredinama ne priznaje kao entitet koji čini teškoću u učenju. • Osobitosti djeteta s disleksijom se očituju u temeljnim školskim vještinama, čitanju, pisanju ili računanju, ali i u domeni kratkoročnog pamćenja i brzog imenovanja.

9. Također imaju problema s tim da teže slijede niz radnji, imaju teškoće zbog kojih pokazuju dezorganiziranost u vremenskim, prostornim ili motoričkim sljedovima s gubljenjem čvrstih orijentira, koji se u pamćenju njihovih sekvenci najčešće koriste.

10. Dislekisija je moguća u svim stupnjevima od blažih, umjerenih i težih. Može biti znatno umanjena odgovarajućom terapijskom intervencijom. U povoljnim uvjetima okoline, koja je podržavajućeg i angažiranog tipa, ne umanjuje se i ne priječi se put uspješnom stjecanju znanja, čak i akademskog stupnja. • Disleksija ne iščezava potpuno u odrasloj dobi, ali je tada njezin intenzitet rezultat nepovoljnih okolnosti osobnog rasta i razvoja koje su osobu pratile tijekom života.

11. Uzroci disleksije • Naziv disleksija prvi je upotrijebio njemački neurolog R. Berlin davne 1872. u značenju prema grčkom dys – teškoća i lexis – pisana riječ. Bila je u središtu interesa psihologa, logopeda, a donekle i učitelja. Postojalo je mišljenje da je ona izmišljeno stanje jer djeca koja imaju uredno razvijene kognitivne sposobnosti nauče čitati bez teškoća.

12. Samuel Orton postavio je hipotezu da je u dislektične djece percepcija izokrenuta zbog smetnji obrade i skladištenja vizualnih informacija u lijevoj i desnoj moždanoj hemisferi. • Psiholingvisti izučavaju razvoj jezika u djece s pretpostavkom da je deficit fonološke obrade riječi glavni uzrok disleksije. Ta veza glas – slovo usporava i onemogućava automatizaciju sposobnosti koja je temeljna predčitačka vještina, kao i preduvjet dobrog čitanja i pisanja uopće.

13. Galaburda i neuroznanost ponovno podcrtava uzroke obrade, odnosno primanja i obrade informacija i veže te procese uz hemisferalnu organizaciju ljudskog mozga. • Tako dobivamo tri potencijalna uzroka: 1. manjkava fonološka obrada riječi 2. izmijenjena vizualna obrada informacija 3. narušeno kratkotrajno pamćenje

14. Jezik i spoznaja djece sa specifičnim teškoćama u učenju • Za djecu sa specifičnim teškoćama u učenju karakteristična je svojevrsna lakoća kontakta u komunikaciji s terapeutom, razgovor im je najvažniji dio kontakta. Unatoč problemu u samom govoru, najveći broj njih nikada ne zazire od njega. • Kada se govori o spoznajnom razvoju djece s teškoćama u učenju, uz terapeuta roditelj ili učitelj može na taj razvoj može najpovoljnije utjecati. • Za spoznajni razvoj djece važni su jezik i komunikacija.

15. Jezik je ono s čime se djeca čitajući i pišući školsko gradivo susreću kao najbitnijim sredstvom primanja, prijenosa i izražavanja znanja. • Škola je mjesto gdje se jezik prakticira svakodnevno, jezik ostavlja najjači dojam na nastavnike i daje im osnovne za prosudbu njihovih sposobnosti • Jezik je oruđe kojim dijete dolazi do spoznaje. Kod djece s poteškoćama u učenju on je premosnica kojom će oblikovati ideje, prenijeti svij misaoni slijed u formu koja je razumljiva onome tko ga sluša.

16. Dobro baratanje jezikom omogućit će ovladavanje naprednijim čitanjem i pisanjem, stvorit će uvjete za usavršavanje vještine učenja. • Terapeut i roditelj, razumijevajući ulogu jezika mogu utjecati na to da se obogaćivanjem komunikacije unaprijedi djetetova spoznaja o temeljnim činjenicama znanja gotovo svih nastavnih sadržaja. • Kvaliteta i proširenost komunikacijskih ciklusa, puno pitanja i odgovora bilo kod kuće, bilo u školi, svoj djeci, a osobito s teškoćama u učenju pomaže da unaprijede svoj kognitivni i emocionalni razvoj kao dva bazična stupa svog cjelokupnog psihološkog razvoja.

17. Također je važan razgovor o značenju riječi, što dijete pod nekom riječi podrazumijeva; smještanje riječi u različite rečenice, odgonetavanje što znače njihovi opisi u rječnicima. Na taj način se mnogo postiže u poučavanju djeteta s teškoćama jezične prirode. • Taj razgovor je ustvari oblik poučavanja, on je specifična vrsta interakcije djeteta s odraslom osobom koja se provodi serijom pitanja i odgovora s ciljem produbljivanja razumijevanja svake riječi koja je sporna.

18. Jezik je osnovna nadomjesna strategija koja djetetu omogućuje dolazak do riječi kojima će moći odrediti svoju percepciju, odnosno što vidi kad nešto promatra, kako to što vidi može izraziti riječima, uobličiti u rečenice kojima će to povezati s onim što otprije zna i što iz svega toga može zaključiti. • Terapeuti, učitelji, roditelji susreću se s problemom, učenje je teško, a rezultati ne odgovaraju uloženom trudu. javljaju se predrasude i neznanja u vezi s djecom koja imaju specifične teškoće u učenju. Čini se da je teškoća nešto što prevladava i uglavnom određuje sudbinu djeteta, onemogućujući ga da se uspješno školuje.

19. Kod djece s poteškoćama u učenju dolazi do razvoja kompenzacijskih sposobnosti. Neka će ih djeca razviti spontano, a neka kao rezultat vlastitih interakcija s okolinom. • Kompenzacijske sposobnosti su dio evolucijskog potencijala kojima dok odrastamo uspostavljamo ravnotežu između ograničenja koja imamo i zahtjeva prilagodbe u okruženju u kojem jesmo.

20. O djeci s poteškoćama u učenju još se premalo zna, unatoč porastu opće informiranosti o djeci s disleksijom ili posebnim jezičnim teškoćama. Tako se još uvijek može čuti da su ta djeca lijena, nezainteresirana, teška ili nesposobna. • Razvija se polje edukacijskih pristupa i obrazovnih ustanova u kojima je naglasak na većoj individualizaciji nastave, na uvažavanju različitih vrsta inteligencije i kognitivnih stilova djece, na uvažavanju različitosti i traganju za novim putovima prenošenja znanja i prezentacije nastavnih sadržaja.

21. Teorije spoznajnog razvoja i njihov utjecaj na poučavanje djece • U 20. st. Velika prekretnica u teoriji dječjeg mišljenja i učenja bila je ideja o stupnjevima dječjeg kognitivnog razvoja švicarskog psihologa Jeana Piageta. On je počeo proučavati dječji govor i mišljenje, dječju predodžbu svijeta i moralno prosuđivanje djece. Stvorio je podjelu dječjeg spoznajnog razvoja na četiri razdoblja: • Razdoblje senzomotoričke inteligencije (0 – 2. ) • Razdoblje predoperacionalnog mišljenja (2. – 7.) • Razdoblje konkretnih operacija (7. – 11. ) • Razdoblje formalnih operacija ( 11. do odrasle dobi)

22. Važna pretpostavka za poučavanje je postojanje razvojnih stupnjeva koji se mijenjaju ne samo pravilnošću maturacijskog, biološkog ustroja djeteta, već i prilikama koje se stvaraju unutar nekog razdoblja. Na te prilike utječe dijete samo svojom akcijom kojom se teži uspostava ravnoteže. • Ciljanom uporabom jezika, specifičnim oblikom interakcija i poučavanja djece koja imaju disleksiju i posebne jezične teškoće, možemo mnogo učiniti za njihovu spoznaju, za specifične jezične sposobnosti, kao i za vještine čitanja, pisanja i učenja.

23. Piageta je zanimao spoznajni put tijekom djetetova razvoja, služio se kliničkom metodom koja se sastojala od niza poticajnih pitanja kojima je istraživač nastojao potaknuti dijete na odgovore ili neke akcije. Djetetovi odgovori izazivaju nova pitanja kojima se nadovezuje na ono što dijete prethodno odgovori. Metoda je bila zamišljena da bude poticajna za dječju spontanost u djelovanju i mišljenju, a ciljevi zbog kojih je razvio tu metodologiju bili su otkriti putove i zakonitosti spoznaje, tog temeljnog sredstva ljudskog intelekta.

24. Djeca u potpunosti ne razumiju višefunkcionalnost nekih izraza, ali razumiju situaciju, imaju ideju kako da izraze svoju namjeru, iako to jezično ne uspijevaju u potpunosti izreći. • David Wood navodi da djeca prvo upotrebljavaju riječi u ograničenim i jednounkcionalnim namjenama, a tek kasnije prihvaćaju sustav povezanih značenja tih riječi. • Teškoće s kojima se djeca suočavaju u nekim situacijama ne mogu se objasniti samo nedovoljnim shvaćanjem pojmova ili komunikacijskih potreba sugovornika, već su njihove jezične prirode jer ne mogu naći ispravna jezična sredstva da kažu nešto što možda sasvim ispravni vide.

25. Usvajanje pojmova – najuža veza govora i mišljenja • Lav Vygotski navodi da je usvajanje riječi ili pojmova jedan od najznačajnijih misaonih procesa. • Razvoj pojmova ili značenja riječi pretpostavlja razvoj mnogih funkcija kao što su. Hotimična pažnja, logičko pamćenje, sposobnosti apstrahiranja, usporedbe i razlikovanja, a svi ti veoma složeni psihički procesi ne mogu se obuhvatiti pamćenjem, niti se mogu jednostavno naučiti napamet i usvojiti. • U osnovi usvajanja je proces uopćavanja do kojeg se dolazi posebnom vrstom razgovora.

26. Faze pojmovnog razvoja • Prva razina u usvajanju pojmova je sinkret čiji naziv dolazi od sinkretizam, a podrazumijeva dječje opažanje zbog kojeg ono stvara neuobličene i neuređene skupove u kojima na osnovi jedinstvenog utiska povezuju najrazličitije predmete ako su samo dovoljno prostorno ili vremenski blizu. • Drugi stupanj u razvoju pojmova je mišljenje u kompleksima u kojima dijete spaja predmete na osnovi nekih sličnosti.

27. Razvijeniji stupanj stvaranja kompleksa uje stvaranje kompleksa zbirke koja se zasniva na uopćavanju predmeta na osnovi njihovog sudjelovanja u istoj praktičnih radnji. Postoje i lančani kompleksi gdje se svaki predmet uključuje u kompleks na osnovi zajedničkog svojstva s drugim elementom, pri čemu se priroda tih svojstava može mijenjati. • Treća razina u usvajanju pojmova je pseudopojam ili potencijalni pojam. Njega dijete usvaja u kontaktu sa svojom okolinom, zahvaljujući njemu djeca i odrasli se mogu sporazumjeti.

28. Početak stvaranja pravih pojmova događa se oko dvanaeste godine. Iznicanje pravog pojma je stvaranje značenja riječi koje nije samo iskustvo opažajnog, već pretpostavlja izdvajanje nekog svojstva predmeta pojave ili radnje i promišljanje o njemu na apstraktan, misaon način. • Početkom školovanja dijete počinje osvještavati dvije funkcije kao što su pamćenje i pažnja. One postaju voljne funkcije. Kada funkcija postaje voljna, ona se počinje poimati, a s poimanjem neka funkcija se intelektualizira i postaje višom psihičkom funkcijom.

29. Vygotski smatra da se djetetu može pomoći u usvajanju novih pojmova i oblika riječi i da je to najbolji put da se i neka prijašnja značenja riječi koja su možda bila posve nerazvijena i spontana počnu razvijati i svjesno poimati što je za djecu s jezičnim teškoćama od neprocjenjive važnosti. Spoznaja koja se osvještava preko usvajanja stotinu novih pojmova o kojima se može misliti, koji se mogu uspoređivati, proširivati, sužavati i mijenjati za slične. Usvajanje pojmova ili poučavanje o značenjima riječi jedna je od ključnih metoda u spoznajnom razvoju djece sa teškoćama u učenju.

30. Čitanje i pojmovni razvoj djece s teškoćama • Djeca s teškoćama ne stignu u školi mnogo slušati jer je njihova pažnja podijeljena hvatanje bilješki koje često nisu od prevelike koristi, te stoga kod kuće većinu vremena provode u mehaničkim aktivnostima prepisivanja iz bilježnica, pisanja zadaća ili učenja nekih sadržaja napamet. Za djecu s teškoćama u čitanju postoje zahvati tehničke naravi kojima se nastoje postići pomaci u vještini dekodiranja, preoblikovanja simbola jezika ili slova u glasove i brzini točnog iščitavanja riječi koji sigurno pomažu i u otkrivanju značenja pročitanog.

31. Na početku je dobro provesti sate na tom mehaničkom dijelu učenja čitanja, ne bi li se povećala točnost i brzina. U tu svrhu se mogu upotrijebiti radni listići ili računalo koje danas nudi programe za rad s tekstom, poput Power Pointa. Sve to može biti dobar način za ulazak djece u svijet početnih čitačkih vještina, glasovne analize i slogovnog spajanja u riječi. • Najznačajnije polje djelovanja u radu s djecom koja imaju teškoća u učenju je poticanje njihova pojmovnog i jezičnog razvoja.