strahovi i anksioznost kod školske djece

2. strahovi i anksioznost kod školske djece

3. Strah Strah je negativna emocija, kako za odrasle tako i za djecu. On može biti izazvan izvana (npr. kada ugledamo neku “nepoželjnu” osobu, kada čujemo intezivan zvuk i sl.) ili iznutra (npr. kada pomislimo na obveze koje nas očekuju). Iako je strah kod ljudi sasvim normalna pojava, on nam ponekad onemogućava da normalno funkcioniramo.

4. Što se događa u tijelu? Ubrzan rad srca, ubrzano i nepravilno disanje, povećan krvni tlak, pojačano znojenje, hladna koža, širenje zjenica, napeti mišići i niz drugih tjelesnih senzacija.

5. Kako se ponašamo? Strah često ne možemo kontrolirati. Reagiramo napadom (fizičkim i/ili verbalnim) na uzrok straha ili bijegom iz situacije koja je izazvala strah. Ponekad se javi i paradoksalna oduzetost – od straha se «ukočimo» umjesto da pobjegnemo. Na uplašenim ljudima opažamo promjene u izrazu lica, povišen ton i sl.

6. Čemu strah? Općenito gledajući, strah je razumljiva reakcija na opasnu situaciju. On je ljudskom rodu omogućio očuvanje života jer nas je u životno opasnim situacijama tjerao na bijeg i obranu.

7. Kod djece je strah vrlo česta emocija...

8. U djece nalazimo tzv. razvojne strahove koji se normalno javljaju u određenoj dobi, traju neko vrijeme i spontano iščezavaju. Neka istraživanja pokazuju da čak 90% djece između 2. i 14. godine imaju razvijene neke specifične strahove (strah od mraka, nepoznatih ljudi, pauka i sl.). Ako ti strahovi ne traju predugo i ne ometaju normalno djetetovo funkcioniranje, nema razloga za zabrinutost.

9. Maladjeca najčešće se boje glasnih zvukova, stranaca, odvajanja od roditelja, velikih objekata i sl. Predškolci se boje izmišljenih likova (duhova, vještica, čudovišta), mraka, nepoznatih zvukova i samoće. Školska djeca i adolescenti se boje fizičkih ozljeda, neuspjeha u školi, požara, odbacivanja od strane vršnjaka, boje se za svoje zdravlje i sl.

10. Što utječe na razvoj strahova kod djece? • Tjelesna preosjetljivost ili postojanje nekih teškoća u razvoju djeteta; • Specifična emocionalna iskustva, osobito rane traume; • Neadekvatnost odnosa dijete-roditelj; • Tjelesno kažnjavanje i prijetnje; • Pretjerani roditeljski strah i strepnja; • Stresovi koji prijete samopoštovanju i samoprihvaćanju djeteta; • Svi događaji koji snažno prijete psihofizičkom integritetu djeteta i njegovih bližnjih ili koje dijete takvima doživljava.

11. Osnovne preporuke za roditelje koji žele pomoći djetetu koje se boji:

12. Poučiti dijete koje su opasnosti realne, a samim tim istrahovi, a koje su opasnosti nemoguće. • Kada je dijete u strahu, dobro je pokušati pridobiti njegovu pažnju (pođimo s djetetom u šetnju, čitajmo s njim knjigu ili igrajmo igru, razgovarajmo). • Učiti kako da sami preusmjere svoju pažnju kada ih je strah nečega što ne mogu izbjeći (“Mogao/mogla bi misliti na nešto lijepo? Na što ćeš misliti?”). • Ohrabriti dijete (“Uskoro ćemo zajedno slaviti tvoj uspjeh.”) • Razgovor s djetetom (razgovor ne bi smio trajati predugo jer dijete stječe dojam da se i roditelj boji, pa postaje još nervoznije). • Dijete naučiti nekim postupcima savladavanja straha od kojih je najvažnija procjena vjerojatnosti da će se dogoditi upravo ono čega se dijete boji (“Koliko si siguran da će se to dogoditi?”.

13. Fobije Fobije su preintenzivni strahovi. To su snažni (=panični) strahovi od određenih sadržaja i situacija, koji objektivno ne predstavljaju stvarnu opasnost i ne bi trebali biti izvor straha. Npr. fobija od pauka, visine, zatvorenog ili otvorenog prostora i sl.

14. Anksioznost Anksioznost možemo opisati kao strepnju, zabrinutost, oprez, nesigurnost i očekivanje da će se nešto strašno dogoditi. To su strahovi koji traju predugo i kod kojih ne postoji jasan objekt koji je izazvao strah. Tjelesne su manifestacije kod anksioznosti slične onima kod straha.

15. “Neću ići u školu!” “Možeš li ostati sa mnom?” “Boli me trbuh. Mogu li ostati kod kuće?” Ovo su rečenice koje je barem jednom iz usta svojeg djeteta čula većina roditelja. Ponekad se iza te rečenice kriju i dublji problemi.

16. Poteškoće djece koja pate od anksioznosti su: • česte glavobolje, • česti bolovi u trbuhu, • pospanost, • umor, • strah od samoće, • dijete prati roditelje po stanu, • briga da će ga netko ozlijediti, • briga da će stradati osoba koju voli (npr. mama), • noćne more. Ove poteškoće mogu značajno ometati normalno funkcioniranje djeteta.

17. Školski strahovi... • Strah od škole i/ili učiteljice/a • Strah od ispitivanja, testova i ocjenjivanja

18. 1. Strah od škole i/ili učiteljice/a Strah od škole najčešće se javlja kod djece od 6.do 8. i od 11. do 14. godina koja se nalaze pred novim školskim/životnim izazovima (npr. polazak u školu, prelazak u novu školu, prelazak u “više” razrede i sl.). Posebno je ovaj strah prisutan kod djece koja su već imala slična iskustva koja su uz to bila i negativna (npr. ismijavanje kod prelaska u novu školu).

19. Kako prepoznati strah od škole? • Dijete se boji ići u školu ili ostati samo u školi bez odrasle osobe iz obitelji (najčešće roditelja). • Prije polaska u školu dijete se žali na glavobolju, trbobolju ili druge bolove koji nisu tjelesno utemeljeni. • Kada ostane kod kuće zbog “bolesti”, odjednom se osjeća puno bolje. • Dijete stalno odlaže odlazak u školu (ne može odlučiti što obući, dugo se oblači, zaboravlja stvari i vraća se kući i sl.) pa stalno kasni u školu.

20. Zašto se djeca boje odlaska u školu? • Zbog prezahtjevnih školskih zadataka. • Zbog problema s učiteljicom/učiteljem. • Zato što nemaju prijatelja i ne znaju kako da ih steknu. • Zbog toga što je netko u školi nasilan prema njima. • Ne žele se odvojiti od roditelja (npr. nakon razvoda). • Jer su sramežljivi i dr. Važno je da roditelj zna uzroke djetetova straha od škole.

21. Kako roditelji mogu pomoći?

22. Saznajte postoji li problem zbog kojega vaše dijete ne želi ići u školu (ako postoji konkretan problem zbog kojega dijete ne želi ići u školu, zajednički rješavajte taj problem, npr. Dijete se boji usmenog odgovaranja: možete zajednički uvježbavati tu situaciju.). • Pokušajte s djetetom napraviti listu “Zašto sve ne volim školu”. Ta lista može pomoći roditeljima da smanje i spriječe uzroke zbog kojih dijete ne voli ići u školu. (npr. “Ne volim ići u školu zbog čitanja”→roditelj bi s učiteljicom mogao dogovoriti manje stresne metode ispitivanja čitanja). • Nikako ne naređujte djetetu da MORA ići u školu. Pokušajte razumjeti njegov strah i objasniti mu zašto je odlazak u školu važan. • Provedite što je moguće više vremenas djetetom dok ono nije u školi.

23. Ako je dijete sramežljivo i ne uspijeva se sprijateljiti u školi, pomozite mu savjetima i/ili uključivanjem u neke školske i izvanškolske slobodne aktivnosti. • Pohvalite dijete za svaki trud da svlada strah. • Traje li ovaj problem dugo i/ili ako je preintenzivan, potražite pomoć stručnjaka (školskog psihologa ili liječnika). • Neka dijete jede zdravu hranu i dovoljno spava - usvajajte zdrave načine življenja. • Vježbajte s djetetom različite metode opuštanja (npr. duboko disanje i sl.).

24. Strah od ispitivanja, testova i ocjenjivanja Kod ove vrste anksioznosti, dijete postane toliko nervozno da kada se nađe pred testom ili pred pločom kod usmenog ispitivanja, ima osjećaj kako mu je sve znanje “isparilo”, čak i u onom slučaju kada se vrlo dobro pripremilo za test ili ispitivanje.

25. A što o tome kažu stručnjaci? Među psiholozima postoji objašnjenje testne anksioznosti koje kaže da, dok učimo neki materijal, informacije koje usvajamo prolaze preko kratkoročnog pamćenja do dugoročnog pamćenja. Da bismo te informacije reproducirali na testu, potrebno je da prođu istim putem, od dugoročnog do kratkoročnog pamćenja. Međutim, područje koje je zaduženo za kratkoročno pamćenje, ujedno je i centar za emocije. Zato, ako dijete za vrijeme testa postane anksiozno, njegova emocionalna uznemirenost nadvlada njegovu sposobnost da preuzme informacije iz kratkoročnog pamćenja, i tako dolazi do “prazne glave”.

26. Kako pomoći djetetu koje se boji ispita?

27. Pripremanje • Motivirajte dijete da se za test priprema dovoljno unaprijed. • Motivirajte dijete da svaki dan ukratko ponovi gradivo iz predmeta u kojem iskazuje probleme. • Ako dijete ne razumije gradivo, neka pribilježi pitanja koja će drugi dan postaviti nastavniku. • Ponekad je dobro da dijete uči sa svojim vršnjakom.

28. Vježbanje • Danas su u knjižarama dostupne mnoge radne bilježnice, radni listovi i sličan materijal koje služe za uvježbavanje gradiva. Savjetujte se s učiteljem koja bi od tih knjižica bila najprimjerenija za Vaše dijete. • Ako Vaše dijete koristi vježbenice, pregledavajte način rješavanja zadataka, kako biste mu mogli pomoći u onim dijelovima koje teže savladava. • Pogledajte u djetetovim bilježnicama je li učitelj s učenicima radio neke probne testove. Kada vježbate s djetetom, koristite slične zadatke koje je u svom probnom testu koristio iučitelj.

29. Smanjivanje straha • Uvježbavajte s djetetom tehnike opuštanja kao što su duboko disanje, polako opuštanje ruku i nogu, opuštanje mišića lica. Te tehnike dijete može koristiti neposredno prije pisanja testa kako bi smanjilo napetost. • Djeca koje pate od straha od ispita, često za vrijeme pisanja testa razmišljaju o negativnom ishodu testa («Sigurno ću dobiti jedan.», «Što će mama reći.» i sl.) Zbog toga se ne mogu usredotočiti na zadatke koje imaju pred sobom. Učite svoje dijete pozitivnim razmišljanjima o testu (npr. «Učio sam i znat ću riješiti većinu pitanja», “Ovo je samo test.”, “Kasnije mogu biti nervozna, sada idem rješavati test.”). • Kod djece koja se boje usmenog ispitivanja, potrebno je uvježbavanje (gluma) situacije.

30. Ponašanje na ispitu • Savjetujte dijete da pažljivo sluša upute učitelja prije testa, kako ne bi nešto preskočilo. • Savjetujte dijete da na početku testa «preleti» preko svih pitanja, kako bi prepoznalo ona koja su lakša i ona koja su teža. Kada u testu naiđe na ono pitanje na koje trenutno ne može odgovoriti, treba ga preskočiti i vratiti se na to pitanje kasnije. • Upozorite dijete da čita pitanja do kraja, a ne samo djelomično. • Savjetujte dijete da, ako završi pisanje testa prije od predviđenog vremena, treba još jednom provjeriti odgovore na pitanja.

31. Jutro prije ispita • Pripremite djetetu “dobar” doručak. • Budite sigurni da je dijete u školu krenulo na vrijeme i da neće kasniti. • Ohrabrite dijete i poželite mu sreću (ne spominjite važnost postizanja dobrih rezultata).

32. A nakon ispita? • Izuzetno je važno da dijete nakon testa ili ispitivanja zna rezultate koje je postiglo te u čemu je eventualno pogriješilo. Ako je test donijelo kući, porazgovarajte o eventualnim pogreškama (objasnite djetetu što se od njega tražilo i koji je točan odgovor). Dijete treba shvatiti namjenu testa - provjera naučenog, ali i, što je još važnije, saznanje koje gradivo treba ponoviti ili naučiti. • S djetetom nikada ne razgovarajte samo o ocjeni, broju rješenih zadataka ili broju dobivenih bodova na testu. RAZGOVARAJTE O NAPRETKU KOJE JE POSTIGLO U SVOJEM ZNANJU I/ILI O NAPRETKU U SAVLADAVANJU STRAHA.

33. Literatura • Brajković, S. i Živković, Ž., (2002.). Ja to mogu, Osijek, Nansen • Schachl, H., (1999.). Učenje bez straha, Zagreb, Educa • Švorinić, V., (1994.). Anksioznost i strahovi u djece, ur.Miharija, Ž., Leko Kolbah, A., (1994.). Pomozimo djeci stradaloj u ratu, Zagreb, Ministarstvo kulture i sporta • http://www.indiaparenting.com • http://www.kidsource.com/ • http://www.mcps.k12.md.us/ • http://www.vh.org/pediatric/patient/pediatrics/cqq a/schoolanxiety.html

34. Preporučujemo: • Brdar, I., Rijavec, M., (1998.). Što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu?, Zagreb, IEP • Knoblauch, J., (2001.). Učenje ne mora biti mučenje, Zagreb, STEPpress • Schachl, H., (1999.), Učenje bez straha Zagreb, Educa • www.school.discovery.com