POREZ NA DODANU VRIJEDNOST

1. POREZ NA DODANU VRIJEDNOST

2. NEUTRALNOST PDV-a • PREVALJIVOST NA KRAJNJEG POTROŠAČA Poduzetnici, plaćajući međusobno po kupoprodajnim ugovorima i ispostavljenim računima (R-1), plaćaju PDV; oni taj PDV mogu odbiti kao pretporez, a porezno opterećenje PREVALJUJU na konačnog potrošača. Dakle, PDV u ulaznim računima poduzetnika za njega NIJE trošak (zbog odbitka pretporeza). Ako je kupac poduzetnik – on taj porez odbija kao pretporez, ako je kon. potrošač – snosi ga jer se ne može legitimirati kao porezni obveznik, s pravom odbitka pretporeza.

3. PRETPOREZ • PRETPOREZ JE IZNOS PDV-a kojega su poreznom obvezniku zaračunali i na računima iskazali drugi poduzetnici za isporuke dobara i za obavljene usluge.

4. METODE IZRAČUNA PDV-A • DIREKTNE METODE (dodana vrijednost se izračunava): Metoda oduzimanja pdv = t (output-input) (u zagradi, zapravo, izračunata dv) t=porezna stopa output=isporuke poduzetnika input=kupnje poduzetnika Metoda zbrajanja pdv = t (nadnice+renta+kamata+neto dobit) (u zagradi, zapravo, izračunata dv) • INDIREKTNA METODA (dod. vrij. se NE izračunava): pdv = t (output) – t (input) Dakle, pdv na svoje prodaje poduzetnik odbija od pdv-a na svoje kupnje (to je pretporez!).

5. PRIMJER • Poduz. B kupuje neka dobra od poduz. A Kupovna cijena je 1.000 n.j., pdv je 220 n.j. (stopa 22%). B plaća A-u 1.220 n.j. (cijena + pdv, cijena je osnovica pdv-a). A izdaje B-u račun (R-1) na kojemu je odvojeno iskazan pdv koji je on naplatio B-u. A uplaćuje 220 n.j. (pdv) na račun proračuna, to je njegova porezna obveza po osnovi pdv-a; za B-a je tih 220 n.j. PRETPOREZ, koji će B imati pravo odbiti. Sada poduz. B prodaje dobra poduz. C-u, koji je također obveznik pdv-a. Prodajna cijena je 2.000 n.j. C, po izdanom računu (R-1) plaća B-u 2.440 n.j. (2.000 je cijena, 440 n.j. je pdv). B 1. zadržava 2.000 n.j. (cijena), 2. ODBIJA pretporez iz prethodnog posla (220 n.j.) od 440 n.j. koje je on naplatio C-u po osnovi pdv-a, i 3. nakon toga odbijanja zadržava 220 n.j. sebi (time je nadoknadio pdv koji je on platio A-u), a drugih 220 n.j. uplaćuje proračunu. Vidljivo je da je, do sada, i za A-a i za B-a pdv neutralan – ne tereti niti jednog od njih (zbog odbitka pretporeza na koji ima pravo B; A-u to nije potrebno – sav pdv koji naplati on, kao prvi u nizu, uplaćuje proračunu). Sada C prodaje dobro konačnom potrošaču K, za cijenu od 3.000 n.j., i na tu cijenu, koja je porezna osnovica, obračunava pdv od 660 n.j. K plaća C-u 3.660 n.j. C 1. zadržava 3.000 n.j., 2. odbija ono što je njegov pretporez, Adakle pdv plaćen B-u (440 n.j.), i, 3. zadržava 440 n.j. (odbitak pretporeza), a 220 n.j. uplaćuje proračunu. • POSLJEDICE: • K je konačni potrošač, nije u sustavu pdv-a, nema pravo na odbitak pretporeza i u konačnici snosi puno porezno opterećenje – njegova je obveza po osnovi pdv-a – 660 n.j. • U proračun je ukupno uplaćeno: A – 220 n.j.+ B – 220 n.j.+ C – 220 n.j., dakle ukupno 660 n.j., koliko je i pdv koji je u konačnici platio K. Pri tome, u proračun nije uplaćeno točno tih K-ovih 660 n.j. (posljedica tehnike oporezivanja). • Niti jedan od poduzetnika nije opterećen pdv-om; sustavom dbitka pretporeza postignuto je da je pdv “očišćen” iz njihovog poslovanja, tj. on im NIJE trošak.