Motivacija -kognicije

1. Motivacija -kognicije CILJEVI VJEROVANJE ili UVJERENJE uOSOBNU KONTROLU OSOBNO JA

2. Općenito: kognitivni pristup motivaciji fokusira se na kognitivne procese kao uzročne determinante aktivnosti …takav pristup usmjeren primarno je na slijed: kognicijadjelovanje

3. 2. VJEROVANJE U OSOBNU KONTROLU • Motivacija za ostvarivanje osobne kontrole nad ishodima u životu proizlazi iz očekivanja koje ljudi imaju u vezi stupnja u kojem utječu na izazivanje željenih događaja i sprječavanje neželjenih događaja. • Postoje dvije vrste očekivanja (Bandura,1977,1986,itd.): • 1. Očekivanjadjelotvornosti … to su prosudbe o sposobnosti pojedinca da djelotvorno tj. učinkovito izvrši neki akt ili da primijeni određeni slijed radnji (npr. "Mogu li ja to?"); • 2. Očekivanjaishoda …jesu prosudbe odnosno prognoze o tome da će određeni ishod biti postignut (ili spriječen) kada se određena radnja izvrši na primjeren način (npr. "Hoće li to uspjeti?").

4. Samodjelotvornost je vjerovanje pojedinca da posjeduje sve ono što mu je potrebno za prikupljanje resursa važnih za učinkovito suočavanje s različitim i potencijalno prezahtjevnim aspektima situacije … …proizlazi iz: • (1) osobne povijesti ponašanja - pokušaja u prošlosti da se izvrši određeni slijed radnji, • (2) promatranja sličnih ljudi oko sebe dok se ponašaju na isti način, • (3) verbalnog uvjeravanja(ili bodrenja) od strane drugih, i • (4) fizioloških stanjapoput neuobičajeno brzog ili smirenog kucanja srca.

5. samodjelotvornost utječe na: • (1) izbor radnji i izbor okruženja (pristupanje ili izbjegavanje), (2) razinu truda i ustrajnosti, • (3) kakvoću mišljenja i donošenja odluka i • (4) emocionalne reakcije, osobite one povezane sa stresom i tjeskobom. • vjerovanja u vezi samodjelotvornosti mogu se steći… ona omogućuju produktivne načine razmišljanja, osjećanja i ponašanja stoga samodjelotvornost služi kao model za osobno osnaživanje... ljudi koje se stavi u uvjete nalik na terapijske (npr. program modeliranja ovladavanja zadacima) kako bi izgradili snažnija i otpornija vjerovanja u samodjelotvornost …reagiraju fleksibilnim, prilagodljivim i samopouzdanim načinima suočavanja sa svijetom,… lakše savladavaju tjeskobu, sumnju i tendenciju izbjegavanja.

6. Bespomoćnostje naučena …proces učenja bespomoćnog ponašanja ilustrira klasični eksperiment kojeg su Seligman i Maier (1967) …u prvoj fazi eksperimenta psi su naučili da je početak, trajanje, intenzitet i prestanak visoko stresnog električnog šoka izvan njihove kontrole i taj se učinak prenio u drugu test-fazu: psi su pretpostavljali da je bijeg izvan njihove kontrole …iz ovog je istraživanja proizašla zapanjujuća generalizacija – kad god su životinje stavljene u situaciju u kojoj percipiraju da imaju malu ili da uopće nemaju nikakvu kontrolu, razvile su očekivanje da će njihove buduće radnje imati jako mali ili nikakav učinak na ono što im se događa…. ovakvo naučeno očekivanje da namjerno ponašanje neće imati utjecaja na željene ishode predstavlja temelj naučene bespomoćnosti.

7. naučena bespomoćnost odnosi se i na ljude. exp. Donald Hiroto (1974), kao negativan, traumatičan podražaj poslužila je iritantna buka. Rezultati s ljudima bili su usporedivi tj. slični rezultatima s psima. • Naučena bespomoćnost je psihološko stanje koje nastaje kao posljedica toga što pojedinac očekuje da će događaji u njegovom životu biti izvan njegove kontrole (Seligman, 1975; Mikulincer, 1994). • Kada ljudi uče da njihovo ponašanje ima veći utjecaj na ishode od vanjskih utjecaja, tada možemo kazati da uče i motivacijskuorijentaciju naovladavanje zadatkom. Kada uče da njihovo ponašanje ima mali ili nikakav utjecaj na ishode, dok vanjski utjecaji zapravo kontroliraju ono što im se događa, tada uče motivacijsku orijentaciju na bespomoćnost.

8. Pri objašnjavanju učinaka bespomoćnosti, Teorija naučene bespomoćnosti oslanja se na tri osnovne komponente: kontingenciju, kogniciju i ponašanje. • 1. Kontingencija se odnosi na objektivnu relaciju između ponašanja osobe i pozitivnih ili negativnih ishoda u okolini. 2. Kognicijauključuje sve one mentalne procese na koje se pojedinac oslanja pri pretvaranju objektivnih kontingencija iz okoline u subjektivna vjerovanja u osobnu kontrolu. Tri su kognitivna elementa osobito važna: pristranost(npr. "iluzija kontrole"); atribucija (objašnjenja zašto mislimo da imamo ili nemamo kontrolu) i očekivanja, tj. subjektivna vjerovanja u osobnu kontrolu koja iz prošlih iskustava prenosimo u trenutnu situaciju. • 3. Ponašanje se odnosi na dobrovoljno ponašanje osobe u suočavanju s problemima. Ono varira duž kontinuuma koji seže od aktivnog i energičnog do pasivnog i povučenog ponašanja. Kada se pojavi bespomoćnost, ona proizvodi duboke poremećaje u motivaciji, učenju i emocijama.

9. Kada se pojavi bespomoćnost, ona proizvodi duboke poremećaje u motivaciji, učenju i emocijama: • 1. motivacijski deficit je smanjena spremnost na dobrovoljne reakcije suočavanja; • 2. kognitivni deficit predstavlja neku vrstu „obrasca pesimističnog učenja“ koji ometa učenje budućih kontingencija “reakcija-ishod”; 3. emocionalni deficit uključuje pojavu emocija koje troše energiju, kao što je depresija …neki klinički psiholozi gledaju na naučenu bespomoćnost kao na model prirodne pojave unipolarne depresije (Rosenhan i Seligman, 1984; Seligman, 1975).

10. Atribucijski stil ili stil objašnjavanja (engl. explanatory style) predstavlja relativno stabilnu, kognitivno utemeljenu varijablu ličnosti. Održava način na koji ljudi objašnjavaju razloge loših događaja ( Peterson i Seligman, 1984) … ljudi se razlikuju prema svom lokusu, stabilnosti i mogućnosti kontrole loših događaja. • Optimistični atribucijski stilse manifestira kao sklonost objašnjavanju loših događaja vanjskim, nestabilnim i kontrolabilnim atribucijama (npr. "Izgubio sam na natjecanju jer je protivnik varao"). • Pesimistični atribucijski stil manifestira se kao sklonost objašnjavanju loših događaja unutrašnjim, stabilnim i nekontrolabilnim atributicijama (npr. "Izgubio sam na natjecanju jer imam nisku sposobnost i trajno lošu tjelesnu koordinaciju").

11. Teorija reaktancije(Brehm, 1966; Brehm i Brehm, 1981) kao i model naučene bespomoćnosti, objašnjava kako ljudi reagiraju na događaje u svom životu koje ne mogu kontrolirati. Izraz reaktancija odnosi se na psihološki i bihevioralni pokušaj ponovnog uspostavljanja ("reakcija" protiv) eliminirane ili ugrožene slobode Ukratko: • očekivanja mogućnosti kontrole potiču reaktanciju, dok • očekivanja nedostatka kontrole potiču bespomoćnost. • Kada su suočeni sa situacijom koju je teško kontrolirati, pojedinci pokazuju početni reaktancijski odgovor postajući sve više asertivni (uporni) u svojim psihološkim i ponašajnim pokušajima ponovnog uspostavljanja kontrole. Ako reaktantni napori ne uspiju ponovno uspostaviti osobnu kontrolu, pojedinci počinu pokazivati reakcije bespomoćnosti.

12. opći pojam nade … termin koji proizlazi iz kognitivno-motivacijskog sustava koji se sastoji od dva dijela: • (1) motivacije za aktivnim dolaženjem do svojih ciljeva, i • (2) znanja o tome kako te ciljeve ostvariti. … …kada neka osoba istodobno doživljava i jedno i drugo tada ona doživljavaju nadu(Snyder i sur.,1991). • pojedinci s visokom razinom nade, koji posjeduju otporan osjećaj samodjelotvornosti i snažnu motivaciju za ovladavanje zadatkom, imaju bolje rezultate i bolje se nose sa životnim poteškoćama u usporedbi s osobama koje obilježava niska razina nade. To vrijedi za različita područja kao što su školovanje, sport i tjelesna bolest.