OSOBINE LIČNOSTI, MOTIVACIJA i EMOCIJE

1. OSOBINE LIČNOSTI, MOTIVACIJA i EMOCIJE Ekstraverzija i neuroticizam Pobuđenost i traženje uzbuđenja Percipirana kontrola i želja za kontrolom

2. Zašto različiti ljudi doživljavaju različita motivacijska i emotivna stanja čak i kada se nalaze u istoj situaciji tj. kada su izloženi objektivno ISTIM događajima ? • Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje polazi o hipoteze o postojanju povezanosti između relativno stabilnih individualnih razlika (osobina ličnosti), s jedne strane i motivacije i emocija, s druge strane. • Dakle, različiti ljudi vjerojatno “unose” različite osobine ličnosti (npr. ekstraverziju ili neuroticizam) u interakcije s tim, objektivno, ISTIM događajima-situacijama. Rezultat takovih interakcija različitih ljudi i istih situacija su i različita motivacijska i emocijska stanja. • Postoje li neke pravilnosti (zakonomjernosti) u tim interakcijama različitih ljudi s istim situacijama? Moguće je zapitati se kako dolazi do takvih razlika u motivaciji među ljudima? U tom kontekstu ze neke osobine ličnosti već postoje podosta empirijskih podataka.

3. Ekstraverzija i neuroticizam su dvije osobine ličnosti povezane sa srećom. • Većina ljudi je sretno. To je uistinu tako gotovo bez obzira na okolnosti u kojima ljudi stvarno žive (Diener i Diener, 1996). Ljudi iz skupine s niskim primanjima obično za sebe kažu da su sretni, ljudi s niskim formalnim obrazovanjem obično za sebe kažu da su sretni i ljudi u gotovo svakoj naciji za sebe kažu da su sretni. • Čini se da svaki čovjek ima neku specifičnu i fiksnu razinu ili tzv. „set point“ osjećaja sreće (happiness „set point») (Lykken i Tellegen, 1996). • Zamislite da ispitujete koliko je sretna skupina dvadesetogodišnjaka i zatim čekate da prođe 10 godina kako bi svi prošli kroz važne životne događaje (brak, karijera, nesreće, financijske brige, smrt roditelja itd.).Oni koji su se osjećali nesretno u 20-ima, još uvijek se tako osjećaju u 30-ima. Isto kao što ljudi imaju fiksnu razinu koja regulira njihovu optimalnu tjelesnu težinu, čini se da imaju i fiksnu razinu koji regulira njihov osjećaj sreće i subjektivan osjećaj blagostanja (Williams i Thompson, 1993).

4. Postoje, čini se, dvije, a ne samo jedna, fiksna razina za sreću kao emocionalnost: • 1) fiksna razina za pozitivnu emocionalnost (fiksna razina osjećaja sreće). • 2) fiksna razina za negativnu emocionalnost (fiksna razina osjećaja nesretnosti). • Osim toga, smatra se da su razina osjećaja sreće i nesretnosti međusobno neovisni (a ne suprotni) pokazatelji blagostanja. • Položaj naših fiksnih razina sreće i nesretnosti može se objasniti individualnim razlikama u ličnosti. • Fiksna razina osjećaja sreće ponajviše proizlazi iz individualnih razlika u ekstravertiranosti. • Fiksna razina osjećaja nesretnosti ponajviše proizlazi iz individualnih razlika u neuroticizmu.

5. Ekstraverti su obično sretniji od introverata (Diener i Diener, 1996). Ekstraverti su sretni jer, prema Gray-evoj teoriji (1970,1982), imaju jači bihevioralni aktivacijski sustav (BAS) koji ih čini izrazito osjetljivima na signale nagrade iz okoline. • Ekstravertiranost predisponira pojedinca za pozitivnu emocionalnost, bihevioralni aktivacijski sustav i temperament orijentiran na prilaženje • Kada se ekstraverti nađu u nekoj situaciji, njihov BAS ih predisponira da budu posebno osjetljivi na potencijalne nagrađujuće aspekte okoline. Uslijed toga doživljavaju pozitivne emocije i orijentirani su na prilaženje.

6. Neuroticizamje osobina ličnosti koja objašnjava «tko je nesretan». Neurotične osobe emocionalno pate jer imaju jači bihevioralni inhibicijski sustav (BIS) koji ih čini izrazito osjetljivima na signale kazne iz okoline. • Neuroticizam osobu predisponira za negativnu emocionalnost, bihevioralni inhibicijski sustav i temperament orijentiran na izbjegavanje. • Kada se neurotične osobe nađu u nekoj situaciji, njihov BIS ih predodređuje da budu posebno osjetljivi na potencijalne averzivne aspekte uslijed čega doživljavaju negativne emocije i orijentirani su na izbjegavanje.

7. Traženje uzbuđenja i intenzitet afekta dvije su osobine ličnosti povezane s pobuđenošću i s Yerkes-Dodsonovom (1908) krivuljom u obliku obrnutog slova U. • POBUĐENOST • Pobuđenost (engl. arousal) predstavlja niz procesa koji upravljaju pozornošću, budnošću i aktivacijom (Anderson, 1990). Ovi procesi zasnivaju se na kortikalnim, bihevioralnim i autonomnim mehanizmima. Prema tome, aktivnost mozga (kortikalni), skeletno-mišićni sustav (bihevioralni odnosno ponašajni) te autonomni živčani sustav (autonomni) zajedno čine većinu motivacijske strukture pobuđenosti. • Istraživanja o senzornoj deprivaciji ilustriraju psihološke posljedice nedovoljne pobuđenosti (Bexton, Heron i Scott, 1954; Heron, 1957; Zubek, 1969). • Senzorna deprivacija se odnosi na osjetilno i emocionalno iskustvo pojedinca u rigidno nepromjenjivim uvjetima u okolini.

8. U svom istraživanju, Woodburn Heron (1957) su studentima plaćali znatan novčani iznos da leže na udobnom krevetu onoliko dana koliko žele . Zadatak sudionika bio je jednostavno boraviti u nepromjenjivoj okolini, sa stankom za jelo i odlazak u toalet. Senzorne informacije bile su maksimalno ograničene. Tijekom ove studije, muškarci lišeni vanjskih podražaja podvrgnuti su nizu testova aritmetike, anagrama i asocijacija riječi nakon 12, 24 i 48 sati senzorne deprivacije. Izvedba je čak i kod najjednostavnijih matematičkih zadataka brzo opadala. Nakon drugog dana rješavanje matematičkog zadatka poput 16 x 65 = ? bilo je preteško. Sudionici su postali i vrlo razdražljivi i osjećali su se vrlo neugodno. • Istraživanja o senzornoj deprivaciji stavljaju u prvi plan činjenicu da mozgu i živčanom sustavu pogoduje stalna i umjerena (optimalna) pobuđenost koju stvara podraživanje ili stimulacija iz okoline.

9. Obrnuta U krivulja oslikava relaciju između pobuđenosti, izvedbe i emocija/raspoloženja. • Vjerodostojnost hipoteze o obrnutom slovu U nije posve lišena sumnje. Rob Neiss (1988) je naveo više zamjerki ovoj hipotezi, od kojih su dvije važne za motivaciju i emocije (Anderson, 1990). • 1) krivulja u obliku obrnutog slova U više opisuje nego što objašnjava. Drugim riječima, hipoteza sažima odnos između pobuđenosti i izvedbe/emocija, ali ne objašnjava kako pobuđenost olakšava ili narušava izvedbu/emocije. • 2) hipoteza o obrnutom U vrijedi samo u ekstremnim krajnostima razine pobuđenosti, poput one u istraživanju o senzornoj deprivaciji, ali NE i u uobičajenim svakodnevnim situacijama umjerene pobuđenosti

10. Neki psiholozi koji se bave motivacijom se slažu s ovom Neiss-ovom kritikom, a drugi se pak ne slažu (Revelle, Amaral i Turriff, 1976). Oni su proveli jedan vrlo zanimljiv i značajan eksperiment: • Da bi se ilustriralo kako je hipoteza o obrnutom U primjenjiva na svakodnevne promjene pobuđenosti, studentima je dano da riješe dva testa riječnika u situacijama opuštenosti i stresa (vremenski pritisak;). Osim toga, prije početka testa svi studenti su popili kofeinsku tabletu od 200 mg (što odgovara količini kofeina u dvije šalice kave) ili placebo tabletu (bez kofeina). Svrha vremenskog pritiska i manipulacije kofeinom bila je stvoriti onu vrstu visoke razine stimulacije kakva je prisutna u svakodnevnom životu. Uz to za svakog ispitanika-studenta postojao je podatak o njegovoj osobini ličnosti: introverziji (ljudi koji su, prema Eysencku, kronično pretjerano pobuđeni) i ekstraverziji (ljudi koji su kronično nedovoljno pobuđeni). Na temelju hipoteze o obrnutom U eksperimentatori su predvidjeli sljedeće: 1) introverti, koji su po svojoj prirodi, tj. naslijeđeno, pretjerano pobuđeni, imat će dobre rezultate kad su opušteni, a loše kad su stimulirani; 2) ekstraverti, koji su po svojoj prirodi nedovoljno pobuđeni imati će loše rezultate kada su opušteni, a dobre kad su stimulirani. Rezultati su potvrdili predviđanja. Eksperiment je važan jer pokazuje da se hipoteza o obrnutom U može dobro primijeniti na svakodnevne izvore stimulacije – kofein i vremenski pritisak. • Dakle, umjerena svakodnevna pobuđenost, za razliku od nedovoljne ili pretjerane pobuđenosti, povezuje se s optimalnom izvedbom i emocijama.

11. Traženje uzbuđenja je potreba za raznovrsnim, novim, složenim i jakim osjetima te spremnost na izlaganje fizičkim, društvenim, zakonskim i financijskim rizicima radi takvih doživljaja (Zuckerman,1994). Kako bi doživjele takva uzbuđenja, osobe koje imaju izrazitu potrebu za uzbuđenjem traže nova iskustva, na primjer u seksu i drogama, te se ponašaju tako da prihvaćaju rizik, na primjer kockaju. • Ljudi koji traže uzbuđenja imaju nisku razinu monoamino-oksidaze odnosno MAO (Schooler i sur., 1978). MAO je enzim limbičkog sustava koji sudjeluje u razgradnji mozgovnih neurotransmitera, poput dopamina i serotonina. Dopamin pridonosi doživljaju nagrade i potpomaže ponašanje prilaženja (Stellar i Stellar, 1985). Serotonin pridonosi biološkoj inhibiciji ili fiziološkom stop-sustavu u mozgu te prema tome inhibira ponašanja prilaženja (Panksepp, 1982). Osobe koje traže uzbuđenje obično imaju relativno visoku razinu dopamina; prema tome, njihova biokemija više pogoduje prilaženju nego inhibiciji (Zuckerman, 1994). Također, osobe koje su sklone traženju uzbuđenja obično imaju relativno nisku razinu serotonina; prema tome, njihova ih mozgovna biokemija ne uspijeva ih obuzdati od riskiranja i neprekidnog traženja novih iskustava

12. Intenzitet afekta se definira se kao intenzitet ili snaga kojom neka osoba tipično doživljava svoje emocije (Larsen i Diener, 1987). • Osobe s intenzivnim afektom snažno doživljavaju svoje emocije te pokazuje emotivnu reaktivnost i varijabilnost u mnogim situacijama koje izazivaju emocije. Osobe sa stabilnim afektom tek blago doživljavaju svoje emocije i pokazuju tek male fluktuacije u emocionalnim reakcijama od trenutka do trenutka ili od dana do dana. • Osobe intenzivnog afekta i osobe stabilnog afekta se fiziološki međusobno ne razlikuju (Blascovich i sur., 1992). Umjesto toga, razlikuju se u psihološkom smislu - osobe intenzivnog afekta su psihološki osjetljivije na promjene u razini pobuđenosti od osoba stabilnog afekta. Kao da osobe intenzivnog afekta imaju visoko osjetljiv “termostat pobuđenosti” koji prati povećanje pobuđenosti. S druge strane, osobe stabilnog afekta imaju relativno jednoličan i neosjetljiv termostat pobuđenosti.

13. Percipirana kontrola i želja za kontrolom predstavljaju dvije osobine ličnosti vezane uz kontrolu. • Percipirana kontrola je sposobnost započinjanja i reguliranja ponašanja potrebnog za postizanje poželjnog i onemogućavanje nepoželjnog ishoda (Skinner, Zimmer-Gembeck i Connell, 1998). . • Kada je percepcija kontrole jaka, ljudi se uključuju u zadatke s aktivnim suočavanjem i pozitivnim emocijama, a takav angažman povećava vjerojatnost ostvarivanja željenog ishoda. Međutim, kada je percipirana kontrola slaba, ljudi se uključuju u zadatke samo djelomičnim angažmanom jer pokazuju pasivnost i negativne emocije. Ova nesklonost za uključivanje u zadatak opet smanjuje vjerojatnost da će postići željeni cilj. Prema tome, kroz utjecaj na angažman, uvjerenja o percipiranoj kontroli pokreću samopotvrđujući ciklus. U ovom ciklusu ljudi s jakom percepcijom kontrole ulažu napor koji dovodi do pozitivnog ishoda, a koji onda povećava kasniju percepciju kontrole.

14. Želja za kontrolomodražava stupanj u kojem su ljudi motivirani da kontroliraju događaje u svom životu.Želja za kontrolom se odnosi na to do koje mjere ljudi nastoje sami donositi svoje odluke, utjecati na druge, preuzimati uloge vođe i ulaziti što pripremljenjiji u određene situacije (Burger, Oakman i Bullard, 1983) • Osobe s jakom željom za kontrolom pristupaju situacijama sa željom da kontroliraju ono što im se događa te žele uspostaviti kontrolu i vratiti je kada je ona ugrožena ili u potpunosti izgubljena. Kako bi uspostavili kontrolu, osobe s jakom željom za kontrolom postavljaju visoke standarde i imaju velike aspiracije, ulažu puno napora kada su suočeni s nekim izazovom, pretjerano ustrajavaju u teškim zadacima. Uz to oni su skloni povratnu informaciju o uspjehu/neuspjehu interpretirati na način koji ide njima u prilog i koji povećava njihovu percepciju kontrole. • Kada je kontrola ugrožena ili izgubljena, na primjer - prilikom posjete zubaru, ulaska u pretrpanu prostoriju ili sudjelovanja u eksperimentu o naučenoj bespomoćnosti, osobe s jakom željom za kontrolom iskazuju različite reakcije poput uznemirenosti i depresije.