Mučeništvo u Domovinskom ratu

Mučeništvo u Domovinskom ratu Dr. Juraj Njavro

Uvod • Patnik/mučenik • označava pojam ono čemu je izložen i ono što proživljava • Patništvo - mučeništvo • Podnositi muku, bol, mučiti se • Ima negativno svojstvo, kakav nedostatak • Osjećati moralnu, duševnu bol, patnju

Osjećati bol zbog žalosti, muke, nesreće • Podnositi muke, nepravde • Trpjeti zbog kakvih teškoća, neprilika • Voditi život izložen patnji • Imati posla s nečim što zadaje patnju

Patništvo/mučeništvo • posljedica je patnje ili mučeništva

Mučeništvo • Kao namjera - odlazak u rat • Kao nekontrolirana situacija - prometna nesreća

Grčka riječ martus ( mučenik) • označava svjedoke koji su svjedočili o nečemu o čemu su i sami imali osobnih spoznaja. U tom smislu rijeć se pojavljuje po prvi put u kršćanskoj literaturi. Apostoli su bili «svjedoci» života Isusa Krista, kao i onoga što su naučili od Njega.

Ali čak i u tim prvim primjerima upotrebe rijeći martus u kršćanskoj terminologiji primjećuje se novo značenje. Kristovi učenici nisu bili obični svjedoci, oni su bili svjedoci Krista, te su stoga bili svakodnevno izloženi mogućnosti da će zbog svjedočenja o Kristu biti ozbiljno kažnjeni ili čak ubijeni.

Tako se riječ mučenik počela kroz upotrebu u Crkvi upotrebljavati za osobe koje su umrle za vjeru.

Današnjost, nedavna događanja u Hrvatskoj i BiH, ali i mnogi događaji diljem svijeta nisu toliko različiti od ovog prvotnog značenja riječi martus ili mučenik. Točno je da su u stara vremena mučenici umirali za vjeru, ali i danas mnogi umiru - zbog vjere.

Svako mučenje i mučeništvo ostavlja trag na: • osobi prema kojoj je upotrebljeno, • i na cijelom društvu. • Zanimljivo je da su istraživanja psihološke traume pokazala da su takve traume praćene epizodnom amneziom. Nakon intenzivnog istraživanja traume uvijek slijedi period zaborava.

To se ne dešava zato jer se promijenila moda u intelektualnim krugovima, pa više nije moderno istraživati nešto što je do nedavno bila strašna trauma ne samo za žrtve, nego i za cijelo društvo, već stoga što istraživanje takvih pojava izaziva kod istraživača takvu dozu kontroverze da s vremenom postaje za njega, ali i za društvo uopće anatema.

Istraživati mučeništvo znači suočiti se sa ljudskom ranjivošću, ali i sa zlom koji je dio ljudske prirode. Kada se dešavaju prirodne katastrofe ( kao i ovaj nedavni potres u Tihom oceanu ) oni koji su svjedoci katastrofe trenutno razvijaju i pokazuju suosjećanje prema žrtvama.

Međutim kada je trauma izazvana od čovjeka/ljudi oni koji svjedoče o tome nalaze se u konfliktu između žrtve i počinitelja. Moralno je nemoguće ostati neutralan kod takvih konflikata, pa je promatrač sa strane prisiljen zauzeti stav i nakloniti se prema žrtvi ili prema počinitelju.

Nakloniti se na stranu počinitelja predstavlja veliki izazov jer to znači da ne moramo ništa poduzimati. Počinitelj ne očekuje da slučajni promatrači nešto urade, on je već sve počinio, jedino što traži je da se ne miješamo, da ne radimo ništa.

Žrtva, na drugoj strani očekuje od promatrača da podjele s njom teret boli, ona od nas traži akciju, zauzimanje za nju i pamćenje.

Leo Eitinger, psihijatar koji je preživio nacističke koncentracijske logore rekao je u jednom svom članku da su rat i žrtve rata nešto što zajednica želi zaboraviti, vel zaborava uvijek se navlači na ono što je bolno i nelagodno za slušati.

Tako nailazimo na dvije strane: • žrtve koje bi možda i željele zaboraviti, ali ne mogu i • ostale koji imaju jak, često nesvjesan motiv da zaborave i u tome uspijevaju.

Počinitelj u želji da izbjegne odgovornost za zločine koje je počinio promovira zaboravljanje jer su upravo tajnovitost i zaborav njegova prva crta obrane. • Ako to ne uspije počinitelj napada kredibilitet žrtve jer ako ju već ne može ušutkati može se pobrinuti da ju nitko ne sluša.

Mučenje • Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1975. godine u Tokijskoj deklaraciji je definirala mučenje: «Namjerno, sustavno i samovoljno nanošenje tjelesne i mentalne patnje od strane jedne ili više osoba, samostalno ili po naređenju treće osobe, a u svrhu prikupljanja podataka, priznanja ili bilo kojeg drugog razloga».

Najjednostavnija klasifikacija mučenja je: • Fizičko mučenje • Psihičko mučenje

Cilj fizičkog mučenja je da se žrtvi nanese bol na razne načine, dok je • glavni cilj psihičkog mučenja rušenje obrambenog sistema žrtve i uništavanje njezine volje što dovodi do psihičke boli.

Metode psihičkog mučenja su razne, a najčešće su: • izolacija, opširno i dugotrajno ispitivanje, uskraćivanje spavanja, prijetnje, mučenje pred drugim osobama/zatočenicima i drugi oblici ponižavanja kao što su: skidanje odjeće i seksualno mučenje.

Mučenici u razgovoru često kažu da im je najteže bilo preživjeti upravo psihičko mučenje, a bitan faktor u oporavku takvih osoba je da se i u prognaništvu/egzilu suočavaju sa minoriziranjem njihovi iskustva i nevjerovanjem.

Kao što je već spomenuto u uvodu osobe koje nisu doživjele takav intenzitet traume i mučenja teško mogu zamisliti takvo ponašenje, te stoga u vlastitoj obrani negiraju takva svjedočanstva.

Vrste mučeništva u Domovinskom ratu Logori • S moralnog i humanističkog aspekta logori su oduvijek bili mjesta najvećeg obezvrijeđivanja ljudi, te su stoga i najveće sustavne degradacije etičkog kodeksa.

U psihološkom i socijalnom pogledu osobni i socijalni identitet logoraša sustavno je uništavan, u najboljem slučaju tretirani su kao manje vrijedne osobe, a u najgorem, znatno češćem, slučaju poistovjećivani su sa predmetom koji treba nemilosrdno izrabljivati do njegovog uništenja.

Logoraši su korišteni kao besplatna radna snaga, izlagani su raznim, organiziranim i neorganiziranim, psihičkim i fizičkim zlostavljanjima i likvidacijama. Nad njima su vršeni razni medicinski, psihološki i drugi eksperimenti, korišteni su kao živa vojna oprema.

U novije vrijeme eksploatacija tijela i duha logoraša dovedena je do apsurda, npr. prisiljavani su vlastitim tijelima čistiti minska polja, žene su masovno silovane u svrhu proizvodnje genetskog materijala neprijatelja – masovna silovanja i prisilne trudnoće.

Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno da je u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i civilne i vojne osobe.

Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora, te Komisija postojanje tih logora smatra potvrđenim, a približno 180 logora prijavljeno je od ne-neutralnih izvora, pa ih Komisija vodi pod oznakom «nepotvrđeno».

Prema istom izvješću 200 potvrđenih i 130 nepotvrđenih srpskih logora se nalazilo na području Bosne i Hercegovine, 30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih srpskih logora nalazilo se na području okupiranih dijelova Hrvatske i 40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih logora bilo je na teritoriju Srbije i Crne Gore.

Izvješće Komisije potvrđuje da je srbijanski sustav logora predstavljao jednu cjelinu u dijelu u kojem navodi da su zatočene osobe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bile raspoređivane i preseljavane u logore na područjima sve tri države. Komisija također navodi da su srpski civili i vojnici s područja jedne države posjećivali logore i u druge dvije države, kako bi «sudjelovali u zlostavljanju» logoraša.

Treba naglasiti tragičnu činjenicu da su u sustavu srbijanskih logora bili zastupljeni svi dotad poznati tipovi logora, te logori za provođenje masovnih silovanja koji su predstavljali najdrastičniju novost u povijesti brojnih ponižavajućih i okrutnih logorskih iskustava.

Vrste logora i zatvora pod kontrolom JNA i srpskih paravojnih snaga u kojima su bili zatočeni građani Hrvatske i BiH su: • Zatvori/ logori pod nadzorom paravojnih snaga • Civilni/vojni zatvori • Naselja za držanje taoca • Vojni zatvori • Bivši koncentracijski logori • Logori za prisilni rad

Jedna od značajnih oznaka patnje civilnog stanovništva u Hrvatskoj u agresiji na nju je masovno zatvaranje civila u logore na okupiranom području koje su napravila lokana “vlast”, u logore slične koncentracijskim logorima koje su nadgledale paramilitarne grupe tzv. Srpskih Krajišnika, te u logore pod nadzorom JNA.

Ako se uzme u obzir veličina okupiranog teritorija i broj logora, možemo zaključiti, u okviru kvantitete, da su se na ovom području vršila ozbiljna kršenja Ženevske i drugih međunarodnih konvencija koje se odnose na kršenje ljudskih prava. Većina civila oteta je i zatočena od strane srpskih paravojnih snaga koje su sudjelovale u uništavanju više od petsto hrvatskih gradova i sela.

Prema izvještaju Ureda za zatočene i nestale, pri Vladi Republike Hrvatske, tijekom Domovinskog rata u RH u zatočeno je 7666 osoba, od toga u zatočeništvu je bilo: • 6734 muškaraca i • 932 žene.

Dobna starost zatočenih bila je: • 219 osoba (2.85%) je bilo mlađe od 18 godina, • 5224 osobe (68.15 %) bilo je u rasponu između 18 i 60 godina, • 424 (5.35%) su bile starije od 60 godina, • dok je za 1799 osoba (23.47%) dob nepoznata.

Obzirom na trajanje zatočeništva • 1506 osoba bilo je zatočeno do 30 dana, • 4018 osoba bilo je zatočeno između jednog mjeseca i godinu dana, • 79 zatočenika je bilo zatočeno između jedne i dvije godine, • 11 osoba preko dvije godine, a za • 2052 osobe trajanje zatočeništva nepoznato.

Prognanici • Većina prognanika napustila je domove za vrijeme trajanja samog oružanog sukoba, a mnogi su bili prisiljeni napustiti svoj dom zbog tjelesnog maltretiranja ili neposredne životne opasnosti.

Traumatski događaji koji su utjecali na pojavu PTSP-a i srodne psihopatologije bili su prisilno napuštanje doma, gubitak članova obitelji, prijatelja, susjeda ili nepoznatih osoba, zatočeništvo u logoru, ranjavanje, silovanje, prijetnje ubojstvom, fizičko zlostavljanje itd.

Često i manje ozbiljan psihosocijalni stres ili događaj može dovesti ili doprinjeti razvoju velikog broja psihičkih poremećaja. Etiologija teškog psihosocijalnog stresa nije uvijek jasna, ali smatra se da u velikoj mjeri ovisi o individualnoj ranjivosti. • Duljina i jačina traume vrlo su značajni u nastanku psihičkih smetnji.

Progonstvo kao dugotrajan i intenzivan stresor Dovodi do psihičkih i tjelesnih bolesti Što dovodi do skračenja životnog vijeka prognanika

Uništavanje imovine Dovodi do života u patnji/mučeništvu Bolesti Nemogućnost obnove i povratka

Mučeništvo u Domovinskom ratu