Umjetnička proza, naratologija i jednostavni oblici (12. predavanje)

1. Umjetnička proza, naratologija i jednostavni oblici (12. predavanje) • Tradicionalno, književnost je prije svega značila pjesništvo. Roman je stoljećima bio zanemarivan kao umjetnička forma i bio je smatran zabavnom književnovšću. • U devetnaestom i posebno dvadesetom stoljeću situacija se izmijenila. Od 1960-ih narativne forme su došle u središte zanimanja kritičara i obrazovnog sustava (Culler). • Priče su se sve više počele shvaćati kao medij koji nam govori o tome što se događa u svijetu. • Na neki način to je povratak iskonskoj naraciji: mitovi i legende objašnjavali su svijet.

2. 2. Priroda narativnog iskaza • U znanstvenom diskurzu: kad iza a) slijedi b) izvjesno je da će rezultat biti c). • U životu nije tako: on ne prati uzročno-posljedične veze, nego logiku priče. • Razumijeti priču znači shvatiti logiku fabule, a ne logiku znanosti. Priča objašnjava kako je jedna stvar dovela do druge, a ne zašto se to dogodilo. • I povijesna paradigma je takva, ne prati uzročno-posljedične veze znanosti, već narativnim postupcima objašnjava kako se je iz jedne situacije razvila druga, ali ne i zašto.

3. 3. Naratologija kao teorija narativnih oblika • Teorija naracije, odnosno pripovijedanja (naratologija), sastavni je dio književne teorije. Ona objašnjava razvoj fabule, različite vrste pripovjedača i narativne tehnike. • Ona pokušava razumjeti i objasniti sastavnice pripovijedanja, ali i načine na koje pojedini pripovjedački obrasci ostvaruju svoje efekte. • Pripovijedanje međutim nije samo predmet teorijske rasprave a poznavanje pripovjednih postupaka nije isklučivo posljedica obrazovanja. • Tako na primjer djeca vrlo rano razviju narativnu (pripovjedačku) kompetenciju.

4. 4. Narativna (pripovjedačka) kompetencija • Središnje pitanje je ovo: koji su to kulturni uvjeti narativne kompetencije čitatelja. Na primjer: kako dijete zna da priča nije ispričana potpuno, da ju roditelj nije dovršio ‘pravilno’? Otkud mu saznanje da nije ispričana u cijelosti ili na primjeren način? • Ključno pitanje: koji su elementarni preduvjeti pričanja priče? Kakav je njezin ‘pravilni niz’? • Aristotel kaže da je fabula (zaplet) osnovni element narativnog teksta, te da dobra priča mora imati početak, sredinu i kraj, a da zadovoljstvo pruža svojim jedinstvom ritma i zaokruženosti forme.

5. 5. Osnovna struktura narativnog teksta • Važna osobina fabule treba biti transformacija početne situacije.Fabula je organizacija koja humanizira vrijeme dajući mu oblik (formu). • Fabula mora imati početnu situaciju, zatim promjenu s nekim preokretom i razrješenje. • Neki teoretičari smatraju da fabula mora sadržavati paralelizam: obrt u odnosu između likova, razvoj od krive optužbe do dokazivanja obrnutog, od zadavanja problema do razrješenja, od sraha ili proročanstva do realizacije ili inverzije ... • Samo slijed događaja ne čini priču. Mora postojati kraj koji referira prema početku.

6. 6. Fabula i siže • ‘Fabula’ je nezavisna od pojedinog jezika ili medija reprezentacije (roman, priča, film, predstava). • Fabula i njezina organizacija mogu se sačuvati prenošenjem iz jezika u jezik; ili iz medija u medij (književno djelo u film). • Dva bitno različita pristupa opisu fabule: • Fabula kao način na koji se priče oblikuju u originalnu priču; • Fabulu oblikuje pripovijedanje prezentirajući istu ‘priču’ na vlastiti način (na primjer priča o ljubavnom trokutu, bez obzira je li ispričana iz perspektive muža, žene ili ljubavnika). U tom smislu priča je zadana, a diskursi prezentacije se mijenjaju.

7. 7. Događaji, fabula, priča i diskurs • Tri razine odnosa, između događaja, fabule (priče) i diskurza oblikuju se kroz dvije oporbe: • Oporba DOGAĐAJI / FABULA • Fabula ili priča predstavlja materijal koji se prezentira, ali zadan iz određene točke gledanja uvjetovanjem diskursa. • Ali sama fabula predstavlja i oblikovanje događaja. • Fabula je konstrukcija čitatelja na temelju uključivanja u diskurz. • Oporba PRIČA /DISKURS • Glavni element razlikovanja je između fabule i prezentacije, odnosno priče i diskurza (terminologija varira, postoji distnikcija između fabule i sižea, gdje je fabula oblikovana kroz siže).

8. 8. Tekst kao prezentacija priče • Tekst: svi oblici reprezentacije, uključujuči roman, film i dr. • Tekst predstavlja jednu određenu prezentaciju priče. • U tom tekstu postoje razne varijable u odnosu na druge priče s istim fabularnim modelom(kriminalistički roman, na primjer). One su uvjetovane ovim elementima: • 1. Tko priča priču? • Bitna razlika između prvog i trećeg lica jednine. ‘Ja forma’ ili ‘pripovijedanje u trećem licu’. • ‘Ja’ može biti protagonist, sudionik radnje ili promatrač.

9. 9. Priča kao prezentacija II. • 2. Tko priča kome? • Čitatelj u tekstu prepoznaje pripovjedača, glas koji priča priču, iskazuje tekst, oblikujući fabulu. • Narator se obraća implicitnim ili identificiranim čitateljima (posebno u priči u priči, gdje drugi likovi postaju publikom). • Obraćanje može biti implicitno ili eksplicitno. Recipijent može naoko biti i zanemaren. • 3. Tko priča kada? • Pripovijedanje može biti smješteno u vrijeme događanja priče. Najčešće međutim: nakon što su se događaji zbili.

10. 10. Polifoničnost romana • Mihael Bahtin: roman je polifonična forma: • Dijalogičan je, a ne monologičan; • U osnovi romana je činjenica da on predstavlja pozornicu različitih glasova ili diskursa; • U njemu se zbiva sukob društvenih perspektiva i različitih svjetonazora u vremenu. • 4. Kako je zamišljen autoritet pripovjedača? • ‘Kraljica je bila lijepa i dobra’. Recipijent ne propituje takvu tvrdnju, on vjeruje, ako ga tekst ne uvjeri drukčije.

11. 11. Pozicija pripovjedača • Pripovjedač u narativnom/pripovjednom tekstu može biti: • Pouzdan: čitatelj mu vjeruje jer ima pouzdanja u njegovu verziju priče; • Nepouzdan: kad pripovjedač pruži čitatelju dovoljno dokaza da se posumlja u pouzdanost njegove interpretacije događaja i opisa. • Samosvjestan: raspravlja u tekstu problem pripovijedne perspektive, a često svojim iskazom podcrtava problem narativne perspektive. • Vrijeme pripovijedanja: može se poklapati s vremenom čitanja, ali najčešće se ne poklapa, ovisno o važnosti koju pripovjedač daje pojedinim dijelovima priče.

12. 12. Perspektive fokalizacije • 5. Tko vidi događaje i uvjetuje diskurzivno uključenje? • Radi se o pitanju perspektive iz koje je priča ispričana. • Priča može biti fokalizirana iz perspektive lika. • Fokalizator, žarište iz kojeg je priča ispričana može, ali ne mora biti istovjetan pripovjedaču/naratoru. Postoje tri glavne karakteristike uspostavljanja fokalizacije priče: • A) Vremenska dimenzija: Priča o djetinjstvu (uzmimo kao primjer roman U registraturi, poglavlje ‘Djetinjstvo Ivice Kičmanovića’) može biti ispričana iz perspektive djetinjstva, ili može biti fokalizirana s uzimanjem u obzir znanja i iskustva (odraslog) u kojem je ispričana priča.

13. 13. Perspektive fokalizacije II. • B) Dimenzija udaljenosti i brzine. Priča može biti fokalizirana kroz mikroskop ili teleskop. Ona može polako i detaljno inzistirati na detaljima ili brzo izreći što se dogodilo: ‘Kralj je dao ruku svoje kčeri Princu, a kad je umro princ ga je naslijedio na tronu i živjeli su sretno dugo godina’. Problematika ‘vremena pripovijedanja.’ • C) Ograničavanje i proširivanje znanja pripovjedača. • U svojoj ekstremnoj pojavnosti fokalizacija se može zbiti kroz vrlo ograničenu perspektivu: kroz ‘oko kamere’ ili ‘kroz perspektivu muhe na zidu’. • Fokalizirati se može i kroz perspektivu u kojoj je pripovjedač vrlo informiran i ima pristup skrovitim podatcima i zna najskrovitije motive svojih likova: ‘U tom času još nismo znali da će ga za dva sata usmrtiti hitcima iz revolvera’.

14. 14. Funkcija priča • Prvo, priče pružaju zadovoljstvo. Aristotel smatra da one pružaju zadovoljstvo imitacijom života i njegova ritma. One oduševljavaju slušatelje/čitatelje preokrećući poznate situacije. • Zadovoljstvo narativnog vezano je uz žudnju. Radi se o žudnji da se sazna, jer želimo otkriti tajnu, saznati kraj ili otkriti istinu. • Teoretičari povezuju priče sa žudnjom i znanjem. • Didaktička funkcija: Priče nas uče životu, pokazuju nam kako on funkcionira.

15. 15. Podtekst narativnog • Pripovijedanje doprinosi otkrivanju našeg pravog identiteta, a njega autori smiještaju u svijet ljubavi i osobnih odnosa, a ne javnog djelovanja. • Istovremeno, naracija predstavlja oblik društvenog kriticizma a često se odnosi prema nacionalnom kontekstu. • Važno pitanje: je li naracija izvor znanja ili iluzije? • Da bismo na to pitanje odgovorili moramo pronaći alternativno znanje takve opsežnosti koje nije narativno, te tek tako možemo spoznati je li narativno izvor znanja ili iluzije. • To je pitanje koje ostaje otvoreno.

16. 16. Odnos subjekta prema diskursivnim uključivanjima. • Stvaraju li likovi u pripovjednim tekstovima svoju sudbinu ili su njezine žrtve? • Pitanje je vezano uz pitanje subjektiviteta kao agenta (agent: koliko i pod kojim uvjetima ‘ja’ mogu biti odgovoran subjekt koji sam bira svoje postupke). • Teorija smatra da ‘biti subjekt’ znači biti podređen različitim izvanjskim diskurzivnim praksama: socio-psihološkoj, seksualnoj, jezičnoj. • Pitanje koje ostaje otvoreno jest: Je li identitet subjekta nešto dano ili nešto konstruirano? • Konstrukcija subjekta predmnijeva da subjekt treba postati ono što već jest prema društvenoj uvjetovanosti. Snaga književne interpretacije ovisi o prostornoj kombinaciji pojedinačnog i primjera. • Ali, čega su subjekti u pripovjednom tekstu primjeri? Sami tekstovi na to ne daju odgovor. Koju klasu ili grupu zastupa lik? • O tome će više biti riječi kasnije, tijekom procesa proučavanja književnosti.

17. 17. Jednostavni oblici • Osim novele i romana, te pripovijetke kao srednje prozne forme, ovdje ćemo navesti nekoliko jednostavnih oblika. • Mit kao posebni način odnosa prema životu i svijetu. Oblik koji na temelju mitskog iskustva oblikuje određenu priču redovno vezanu s porijeklom svijeta u cjelini ili pojedinih pojava (Solar). • Legenda – srodna mitu, a izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav i ponašanje čine uzorak jednog tipa ponašanja, stava prema životu i svijetu. • Ostali jednostavni oblici: Bajka, saga (predaja), vic, zagonetka, poslovica.