Novovjekovne političke ideje

Novovjekovne političke ideje Dr. sc. Davor Pauković Sveučilište u Dubrovniku Kolegij: Povijest političkih ideja Dubrovnik, 1. prosinca 2010.

Američke političke ideje – “Federalist” Jean-Jacques Rousseau

Američke političke ideje – “Federalist” • Američki rat za nezavisnost 1775.-1783. • Nakon rata za nezavisnost Konfederacija Sjedinjenih Američkih Država ima problema s prikupljanjem sredstava u centralnu blagajnu  politička i trgovačka elita zahtijeva veću regulaciju i centralizaciju  reforma konfederacije • 1787. konvencija u Philadelphiji – dominirali zagovornici centralizacije vlasti  presudno utjecali na nacrt ustava • Ustav stupa na snagu kada ga ratificira 9 država • Sukob i rasprave oko nacrta Ustava – ključne države Massachusetts, New York, Virginia • Pristalice Ustava Federalists, protivnici Anti-Federalists • Federalisti – Alexander Hamilton, John Jay, James Madison • Tri autora pod pseudonimom Publius objavili su 85 eseja u newyorškim novinama od listopada 1787. do kolovoza 1788.  Hamilton 51, Madison 29, Jay 5  objavljeni su 1788. pod nazivom The Federalist

Američke političke ideje – “Federalist” Federalist • Ostao primarni izvor za interpretaciju američkog ustava • Filozofski i motivacijski principi novog ustava • Racionalnost – common sense • Utjecaj povijesnih primjera, ali i svjesnost vlastitog puta i iskustva • Politička institucija temelji se na čovjekovoj prirodi • Um je izvor poretka - iz njega se stvara pravedan čovjek • Na ponašanje ljudi više djeluju strasti i neposredni interesi nego opća i dalja očekivanja racionalne politike • Sile čovjekove ljubavi prema samom sebi najvažniji su uzrok svih poremećaja poretka • Glavni izvor sukoba nejednaka raspodjela vlasništva

Američke političke ideje – “Federalist” Federalist • Reguliranje različitih interesa – glavna zadaća zakonodavstva • “Pravednost je cilj vlasti, ona je cilj građanskog društva” • Model republike - samo se republikanski režim može povezati s američkim narodom i principima američke revolucije • Najprije se ispituje nacrt ustava – mora jamčiti sigurnost izvana, mir iznutra i pravednost među članovima društva • Konfederacija ne može održati uniju  potreban je republikanski režim  postojeća organizacija ne odgovara svrhama vlasti • Kriza zahtijeva reformu (antifederalisti tvrdili da se “želi uvjeriti zdravoga da je bolestan”) • Amerikanci pod potpunim utjecajem kružnog toka političkih formi • Publius uvjerava kritičare da republike mogu biti konačne i funkcionirati na velikom teritoriju

Američke političke ideje – “Federalist” Federalist • Institucionalna stabilizacija republikanskog režima: podjela vlasti, legislativa s uzajamnim zaprekama i ravnotežom, neovisnost i nesmjenjivost sudaca, narodno predstavništvo, takva politička organizacija na velikom teritoriju • Ističe se karakter jedinstvenosti američke nacije • Organizacijski oblik koji je nacionalan i federativan • Autoritet unije proteže se na pojedinačnog građana, a ne kao u konfederaciji na države  nacija građana pod jednom saveznom vladom koja ima atribute suverenosti  tome se dodaje federativnost – pojedine države su između i konstitutivni su dio nacionalne suverenosti • Predloženi ustav je spoj nacionalnog i federativnog principa – “savezna republika” • Sav autoritet u uniji proizlazi iz društva (naroda) – svi nosioci službi su povjerenici naroda – odgovornost narodu

Američke političke ideje – “Federalist” Federalist • Veličina republike smanjuje opasnost od stvaranja raznih skupina koje bi svoje interese nametnuli svima – mnoštvo interesa osigurava sigurnost građanskih prava  u takvoj državi teško će se stvoriti većina osim na osnovi pravednosti i opće dobrobiti • Princip predstavljanja – “predstavnička republika” • Protiv demokratskih ili oligarhijskih zastranjenja djeluju principi podjele vlasti • Veliku važnost imaju institucionalna sredstva u održanju željenog društvenog poretka • Horizontalna podjela vlasti između predsjednika, domova Kongresa i sudstva, te vertikalne podjele vlasti federativnog sistema  jedinstvo koje osigurava prava građana • Sudovi podvrgavaju zakone naknadnoj provjeri ustavnosti

Američke političke ideje – “Federalist” Federalist • Važan instrument za osiguranje individualnih prava pojedinaca od demokratskih ispada većine • Ustav nalaže zakonodavnoj vlasti stanovita ograničenja • Pravo naroda da promjeni režim, ako je to nužno za njegovu sigurnost i sreću (jedan od temeljnih principa republikanskog režima) • Trajnost ustava

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • Francuski filozof i književnik • Rođen u Ženevi, po vlastitom izboru Francuz • Sa 16 godina bježi iz Ženeve i počinje doživotno razdoblje lutanja • Spor s dogmatizmom zdravog ljudskog razuma kakav je zastupao Voltaire • Pripada prosvjetiteljstvu • 1742. u Parizu upoznaje enciklopediste Diderota i d′Alemberta • 1749. – osobna konverzija i preokret – odgovara na natječaj Akademije u Dijonu na pitanje je li napredak umjetnosti i znanosti pridonio pročišćenju morala – predao je tekst (negativan odgovor na postavljeno pitanje) i dobio nagradu – preko noći postaje slavan • Odriče se slave i časti, smatrajući da se time rješava ovisnosti – opredijelio se za ljubav prema slobodi • O svojoj konverziji piše u Confessions – unutarnje prosvjetljenje ne donosi mir, već početak patnje i jaza prema društvenom životu

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • 1755. objavljuje Raspravu o nejednakosti – raskid s enciklopedistima – Pariz mu postaje nezanimljiv • Povratak prirodi prožima njegova djela • 1762. godine pojavljuju se dva njegova glavna djela: Émile i Contrat social – suma njegove pedagogije i politike, raskid s tradicijom, poziv na društvenu revoluciju, otvoreni napadi na dvor, crkvu i državu  bježi u Švicarsku – i tamo ga progone i spaljuju njegova djela  ponovno bježi - u konačnici odlazi u Englesku na poziv Davida Humea – vraća se u Francusku – živi povučeno – umire od moždanog udara • Za filozofiju države i pedagogije najvažnija su djela: Rasprava o znanostima i umjetnostima (1750.) Rasprava o nejednakosti (1755.) Emil (1762.) Društveni ugovor (1762.)

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • Prvo djelo je u odnosu na kasnija poprilično slabo – temelji se na žestini polemike – primjeri pogubnog djelovanja znanosti i umjetnosti na moral – specijalizirane umjetnosti izgubile su vezu sa čovjekom • Rasprava o nejednakosti također je nastala kao odgovor na nagradno pitanje dijonske Akademije – piše o izvoru nejednakosti među ljudima: počinje se oblikovati misao koju sistematski obrađuje u Društvenom ugovoru  nema prirodnog prava i zakona koji prethodi društvenom stanju – pravo nastaje s političkim društvom • Ne postoji nužna veza između prirodne i političke nejednakosti • Čovjek u prvotnom stanju posjeduje neovisnost, ali i ravnodušnost prema drugim ljudima (odbacivanje Aristotela i Hobbesa) – nisu poznavali nikakve moralne odnose i dužnosti – ni dobri ni loši, bez vrlina i poroka • Razlikuje sebičnost (umjetan osjećaj nastao u društvu) od ljubavi prema sebi (prirodan osjećaj, samoodržanje)

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • U prirodnom stanju nema sebičnosti – srećemo je na prijelazu iz prirodne jednakosti u nejednakost ljudi • Kako je nastala nejednakost: “Onaj tko je prvi ogradio komad zemlje i drsko rekao: ovo je moje, te naišao na ljude koji su bili dovoljno prostodušni da bi to i vjerovali, taj je postao pravim utemeljiteljem građanskog društva. Kolikih bi zločina, ratova, ubojstava, patnji i užasa poštedio ljudski rod onaj tko bi tada bio iščupao stupove ili zatrpao jarak te doviknuo drugima: ne slušajte tog varalicu. Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svakome, a zemlja nikome”. • Ipak, on priznaje nepovratnost povijesnog procesa i s druge strane ističe gubitak biti koji čovjeku prijeti u povijesno-društvenom razvoju • Uspostavljanje čovjekove nove prirodnosti, ne protiv povijesnog procesa, nego u njemu

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) Émile • Prirodni čovjek eksperimentalno smješten u modernu civilizaciju – prolazi faze od prirodne neovisnosti i moralne indiferencije do ljubavi prema sebi, strasti i rođenja moralne osobe • Odgoj koji propagira polazi od toga da se čovjek odgaja u skladu sa svojom vlastitom voljom – slobodna osoba treba se razvijati iznutra Contrat social – Društveni ugovor • Nadopuna Émilea – odnos ponovno uspostavljenog čovjeka i društva • Počinje rečenicom: “Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima.” • Društveni poredak temelji se na sporazumu • Prvi se suprotstavio povezivanju kvalitete vladavine sa čovjekovim fizičkim svojstvima – aksiom prirodna sloboda

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • Vladavina može biti legitimna samo na temelju sporazuma • Čovjek ne može otuđiti svoju prirodnu slobodu • Država je moguća jer je opća volja društva volja prirodno slobodnog čovjeka • Država se poput pojedinca pokorava samo novoj čovjekovoj prirodnosti • Njegova je država svemoćna i totalnija od Hobbesove – društvenim ugovorom pojedinac ne zadržava prava iz prirodnog stanja  na toj osnovi moguća je pravna jednakost svih – totalitarizam totalnog čovjeka • Apsolutna sloboda koju pojedinac unosi u državu omogućava državi da sve čini u apsolutnoj slobodi • Država treba osigurati slobodu pojedinca • Nadopuna dotadašnje teorije ugovora – postoji jedan ugovor koji konstituira državu – totalni karakter (ponovno proizvođenje čovječnosti čovjeka

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • Sva individualna prava pripadaju suverenoj cjelini • Nauk o narodnoj suverenosti – apsolutna i neograničena – ne može se ograničiti ustavima, osnovnim pravima i slično • Odbacuje predstavničke skupštine i stranke – nezastupljivost suverenosti • Državna vlast ne može se dijeliti – odbacuje podjelu vlasti • Kako onda uopće doći do države ili vlade? Tako što se sadržaj suverenosti smješta isključivo u zakonodavstvo koje je u nadležnosti naroda kao cjeline – suveren nema pravo na izvršenje – to radi vlada koja je nesuvereni subjekt • Zbog odbacivanja predstavljanja javlja se problem identiteta pojedinačnog i općeg dobra – nauk o općoj volji – zadaća je vlade da artikulira i osnaži već postojeće podudaranje interesa • Poseban interes pojedinca (pojedinačna volja), koji u potpunosti isključuje opće dobro, postoji samo u vremenima propadanja države

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • U normalnim okolnostima pojedinačna volja sadržava dvije komponente – individualan interes i dio općeg interesa • Ukoliko se zbroje sve pojedinačne volje dobiva se volja svih koja je bez značenja za tvorbu državne volje • Da bi se došlo do opće volje potrebno je iz svih pojedinačnih volja izvući ono što je opće  time se dobiva opća volja – to se čini putem glasanja – u tom procesu se ukidaju posebni interesi, preostaje ono što je opće- ravnomjerna općenitost interesa • Pri tome se ne smiju stvarati grupe jednakih interesa • U djelu se uočava sumnja samog autora u potrebne pretpostavke za konstrukciju opće volje (kako objasniti manjini da se pokorava samoj sebi, pretpostavka da je narod, prosvijećen, informiran i da u svojim odlukama uvijek ima u vidu cjelinu) • Pokušao je umjetno stvoriti pretpostavke za opću volju – “politika srednjeg staleža” – egalizirana republika opće volje

Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) • Nužnost prosvjećivanja naroda – stvaranje političkih institucija – u suprotnosti s idejnom osnovom o prosvijećenom narodu njegove države • Građanska religija – država zapovijeda i štiti sankcijama do smrtne kazne - time Rousseau na kraju daje državi sredstva prinude kako bi se na društveno obvezujući način provela opća volja • Tri linije s kojima on pokušava stabilizirati svoju državu sadrže totalitaran element – možda nehotični začetnik modernog totalitarizma – on nije kao kod Hobbesa u temelju društvenog ugovora već je sekundaran (nastojanje da se naknadno spasi psihološkim i političkim sredstvima)

Novovjekovne političke ideje