NEKI RELEVANTNI KONSTRUKTI U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI I NJIHOVO MJERENJE

1. NEKI RELEVANTNI KONSTRUKTI U PSIHOLOGIJI LIČNOSTI I NJIHOVO MJERENJE • Optimizam, pesimizam i njihovo mjerenje • Optimizam se najčešće definira kao kognitivna pristranost, globalno očekivanje ili dispozicijski stav koji dovodi do precjenjivanja vjerojatnosti pozitivnih budućih događaja, odnosno do podcjenjivanja vjerojatnosti negativnih budućih događaja (Peterson, 2000; Scheier i Carver, 1992). • Porijeklo interesa za istraživanje optimizma: • istraživanja unutar kognitivne psihologije šezdestih i sedamdesetih godina koja su pokazala da ljudsko procesiranje informacija nije niti točno niti realistično, tj. da ljudi pri tome čine brojne pogreške. Jedna od takvih pogrešaka je preferencija prema pozitivnijim informacijama. • istraživanja optimizma kao relativno stabilne osobine ličnosti. Ponašanja ljudi pod velikim su utjecajem njihovih očekivanja o posljedicama tih ponašanja.

2. Kognitivistička orijentacija odnosi se na bazični optimizam koji je sastavni dio ljudske prirode, dok orijentacija na optimizam kao crtu ličnosti odražava činjenicu da naša iskustva utječu na to u kojoj ćemo mjeri biti optimistični ili pesimistični. Za suvremena shvaćanja optimizma kao osobine ličnosti najznačajnija su istraživanja Scheiera i Carvera (1992). Njihov interes za optimizam proizlazi iz istraživanja procesa koji se nalaze u osnovi samoregulacije ponašanja. Uloga optimizma u regulaciji vlastitog ponašanja dolazi do izražaja onda kada pojedinac uoči razliku između ciljeva koje nastoji ostvariti i svog trenutnog položaja u odnosu na te ciljeve. Optimisti, koje karakterizira očekivanje pozitivnih ishoda, ustrajat će u namjeri da smanje razliku koja ih dijeli do ostvarenja ciljeva, dok će pesimisti, koji očekuju loše ishode, u većoj mjeri pokazivati pasivne reakcije i odustajanje od ostvarenja postavljenih ciljeva.

3. Iako očekivanja mogu biti specifična, tj. vezana uz nekakav pojedinačni cilj koji se želi ostvariti, Scheier i Carver (1992) pretpostavljaju i postojanje globalnog očekivanja koje je relativno stabilno kroz vrijeme i situacije i koje zapravo predstavlja važnu karakteristiku ličnosti koju nazivaju dispozicionalnim optimizmom.

4. Mjerenje optimizma, pesimizma Optimizam se najčešće mjeri korištenjem LOT upitnika (The Life Orientation Test; Scheier i Carver, 1985). Ovaj se upitnik sastoji od 8 čestica, 4 orijentiranih u smjeru optimizma i 4 u smjeru pesimizma, a konstruiran je s namjerom da posluži kao unidimenzionalna mjera dispozicijskog optimizma (npr. Kada ne znam kakav će biti ishod, obično očekujem najbolje.). Sve je više istraživanja koja ukazuju na mogućnost da čestice LOT upitnika nisu bipolarni indikatori optimizma, nego da one reprezentiraju dva različita obilježja ličnosti, tj. optimizam i pesimizam. Razlikovanje ovih dviju dimenzija nije važno samo zbog njihovog mjerenja, nego i zbog teorijskih razloga. Tako nam to razlikovanje omogućava i ispitivanje potpuno novih problema kao npr. ispitivanje razlika u efektima optimizma u odnosu na efekte niskog pesimizma (Mahler i suradnici, 2000). Peterson (2000) npr. ističe potrebu za ispitivanjem osoba koje su istovremeno i pesimistične i optimistične, odnosno koje u budućnosti očekuju brojne i pozitivne i negativne ishode.

5. Optimizam i pesimizam mogu se konceptualizirati i kao relativno stabilne crte ličnosti, ali i kao stanja ličnosti (Burke i suradnici, 2000). Pozitivno i negativno raspoloženje mogu izazvati kratkotrajne promjene u očekivanjima budućih pozitivnih i negativnih događaja (Morris, 1989); vrijednosti koje ispitanici postižu na nekim mjerama optimizma i pesimizma pod utjecajem su trenutnog raspoloženja ispitanika (Lewis i Dember, 1995). Osjetljivost upitnika optimizma i pesimizma na trenutno raspoloženje ispitanika može imati za posljedicu smanjenje vremenske stabilnosti ovih dimenzija, što onda znatno otežava i ispitivanje njihovih efekata na odložene ishode. LOT upitnik je manje osjetljiv na trenutna emocionalna stanja ispitanika, pa se zbog toga može koristiti kada želimo mjeriti optimizam i pesimizam kao relativno stabilne crte ličnosti (Burke i suradnici, 2000). Skala optimizma/pesimizma (OPS, Optimism/Pessimism Scale; Dember, Martin, Hummer, Howe i Melton, 1989) znatno je osjetljivija na trenutna raspoloženja ispitanika i ona više mjeri stanja optimizma i pesimizma.

6. Optimizam se može mjeriti i: Skala beznadnosti (HS, Hopelessness Scale; Beck, Weissman, Lester i Trexler, 1974) –u odnosu na LOT ova skala predstavlja širu mjeru konstrukta jer uz očekivanja mjeri i afektivne doživljaje kao i sklonosti prema odustajanju. Skala generaliziranog očekivanja uspjeha (Generalized Expectancy for Success Scale; Fibel i Hale, 1978) - ispitanici procjenjuju svoja specifična očekivanja kroz veći broj životnih situacija. Problemi pri mjerenju optimizma i pesimizma: Nedostaju podaci o odnosima između navedenih mjera, tako da je rezultate dobivene korištenjem različitih upitnika teško uspoređivati. Dosadašnja istraživanja čak govore o mogućnosti da navedeni upitnici mjere kvalitativno različite aspekte optimizma i pesimizma. Mjere optimizma i pesimizma, a pogotovo LOT upitnik, visoko su zasićene neuroticizmom, a manjim dijelom i ekstraverzijom.

7. Eksplanatorni stil i njegovo mjerenje Koncept atribucijskog ili danas češće nazivanog eksplanatornog stila predložili su Abramson, Seligman i Teasdale (1978), i to kao proširenje teorije o naučenoj bespomoćnosti i na ljude. Oni su predložili tzv. reformulirani model naučene bespomoćnosti, koji se temelji na pretpostavci da ljudi pri susretu s nekontrolabilnim događajima nastoje odrediti uzroke tih događaja. U skladu s teorijom, uzrok događaja može biti smješten u trodimenzionalnom prostoru kojeg definiraju bipolarne dimenzije internalnost-eksternalnost, stabilnost-nestabilnost i globalnost-specifičnost. Ako je atribucija stabilna («To neće brzo proći») tada će izazvana bespomoćnost biti dugotrajna, međutim, ako je nestabilna tada će i bespomoćnost biti kratkotrajnija; ako je globalna («To će imati utjecaja na moj cijeli život») tada će se bespomoćnost manifestirati kroz različite situacije, međutim, ako je specifična tada će i bespomoćnost biti prisutna samo u nekim situacijama; ako je atribucija internalna («To je moja greška») opada samopoštovanje osobe, međutim, ako je eksternalna samopoštovanje ostaje sačuvano (Peterson i Park, 1998).

8. Optimistički eksplanatorni stil odnosi se na karakterističnu tendenciju prema internalnim, stabilnim i globalnim atribucijama za pozitivne događaje i eksternalnim, nestabilnim i specifičnim atribucijama za negativne događaje. Pesimistički eksplanatorni stil karakterizira suprotan uzorak kauzalne atribucije. Iako se često koriste, oznake «pesimistički» i «optimistički» eksplanatorni stil prikladne su samo za ekstremne skupine ispitanika, dok većina ispitanika postiže srednje vrijednosti na eksplanatornom stilu, tj. nisu niti pesimisti niti optimisti. U brojnim su slučajevima situacijska obilježja sama po sebi dovoljna za proces atribucije. Međutim, kada nam situacija ne daje dovoljno informacija za proces kauzalne atribucije, tada se one zasnivaju na habitualnom načinu objašnjavanja događaja, što se naziva eksplanatornim stilom (Peterson i Seligman, 1984). Dakle, ako su sve druge okolnosti jednake, ljudi imaju sklonost prema sličnim objašnjenjima za različite vrste negativnih, odnosno pozitivnih događaja.

9. Eksplanatorni stil najčešće se mjeri Upitnikom atribucijskog stila (Attributional Style Questionnaire, ASQ; Peterson i suradnici, 1982). Ovaj se upitnik sastoji od 12 hipotetičnih pozitivnih i negativnih događaja. Ispitanici za svaki događaj trebaju zamisliti da se dogodio njima, a zatim odrediti njegov glavni uzrok. Nakon toga, svaki se uzrok procjenjuje s obzirom na stupanj njegove internalnosti, stabilnosti i globalnosti. Iz tih se procjena mogu izvesti različiti skorovi; za dimenzije internalnosti, stabilnosti i globalnosti posebno za pozitivne i posebno za negativne događaje, te ukupan skor za eksplanatorni stil posebno negativnih i posebno pozitivnih događaja. Razvijen je i Prošireni upitnik atribucijskog stila (Expanded Attributional Style Questionnaire, EASQ; Peterson i Villanova, 1988), koji sadrži samo negativne događaje, kao i Upitnik atribucijskog stila za djecu (Children's Attributional Style Questionnaire, CASQ; Seligman i suradnici, 1984). Atribucijski stil može se mjeriti i sadržajnom analizom verbalnih objašnjenja (Content Analysis of Verbatim Explanations, CAVE; Peterson i Park, 1992).

10. Problemi pri mjerenju eksplanatornog stila: Pervin i John (2001) - odgovori ispitanika na mjerama eksplanatornog stila ne poklapaju se uvijek sa stvarnim kauzalnim atribucijama; specifičan značaj pojedinih komponenti eksplanatornog stila (internalno-eksternalno, stabilno-nestabilno, globalno-specifično) tek treba biti određen, kao i značaj atribucije za pozitivne događaje; problem konstruktne valjanosti mjera eksplanatornog stila; nedovoljno poznavanje kros-kulturalnih sličnosti i razlika u eksplanatornom stilu.

11. Lokus kontrole i njegovo mjerenje Ova je dimenzija ličnosti proizašla iz Rotterove teorije socijalnog učenja, a označava generalizirano očekivanje o determinantama životnih događaja kao što su nagrade i kazne. Internalna naspram eksternalne kontrole odnosi se na stupanj u kojem osoba očekuje da je potkrepljenje ili ishod njegovog ponašanja rezultat njegovih karakteristika naspram stupnja očekivanja da je potkrepljenje ili ishod funkcija slučajnosti, sreće, sudbine ili da je pod kontrolom moćnih drugih osoba (Rotter, 1990). Osobe s visokim internalnim lokusom kontrole imaju generalizirano očekivanje da potkrepljenja ili ishodi u velikoj mjeri ovise o njihovim vlastitim naporima. Te su osobe uvjerene u vlastitu sposobnost kontrole nad svojim životnim događajima. Drugi ekstrem čine osobe s visokim eksternalnim lokusom, koje imaju generalizirano očekivanje da potkrepljenja ili ishodi u velikoj mjeri ovise o sreći, sudbini, slučajnosti i ostalim eksternalnim faktorima. Te se osobe osjećaju relativno bespomoćno u pogledu vlastitih životnih događaja jer vjeruju da oni nisu pod njihovom kontrolom.

12. Lokus kontrole ne odnosi se na specifična očekivanja vezana uz specifične ishode u specifičnim situacijama, nego predstavlja generalizirano očekivanje o tome jesu li naša ponašanja instrumentalna za postizanje ciljeva bez obzira na prirodu ciljeva ili potkrepljenja. Međutim, lokus kontrole utječe na specifično očekivanje cilja u svakoj pojedinoj situaciji, pri čemu veličina tog utjecaja ovisi o novosti i neodređenosti situacije, kao i o veličini potkrepljenja kojeg je pojedinac prije dobio u toj situaciji (Weiner, 1992). Mjerenje lokusa kontrole Rotter je razvio Skalu internalne-eksternalne kontrole (Internal-External Control Scale), koja se sastoji od 29 čestica prisilnog izbora. Npr.: a) Mnoge poteškoće u životu djelomično su posljedica loše sreće. b) Ljudske nevolje posljedica su njihovih pogrešaka. Uz Rotterovu, vjerojatno najčešće korišten mjerni instrument za mjerenje generaliziranog lokusa kontrole je Skala multidimenzionalnog lokusa kontrole koju je konstruirao Levenson (1974). To je trofaktorska skala, koja uz internalni mjeri i dva aspekta eksternalnog lokusa kontrole – moćni drugi i slučajnost.

13. Problemi pri mjerenju lokusa kontrole: Weiner (1992) – 1. «sreća» se može percipirati i kao internalna (npr. «Ja sam osoba koja ima sreće») i kao eksternalna, tj. kao slučajni događaj (npr. «Imao sam sreće»), ovisno o specifičnom značenju čestica uspitnika za svakog pojedinca; 2. i internalni i eksternalni lokus kontrole mogu biti stabilni tokom vremena (npr. sposobnosti, težina zadatka) ili nestabilni (npr. uloženi napor, sreća, umor); 3. navedeni uzroci nekog događaja ne variraju samo na dimenziji internalnost-eksternalnost nego i na dimenziji kontrolabilnosti. Brewin i Shapiro (1984) – teško je odrediti što zapravo znači ukupan skor kojeg ispitanici postižu na skali lokusa kontrole ako ne razlikujemo pozitivne i negativne ishode. Furnham i Steele (1993) - nije jasno odnosi li se lokus kontrole na atribucije o prošlim uzrocima ili na očekivanja o budućim događajima ili pak obje vrste kognicija imaju različitu ulogu u različitim kontekstima.

14. Čvrstoća ličnosti (hardiness) i njezino mjerenje Kontrukt čvrstoće ličnosti predložila je Kobasa (1979) i to kao objašnjenje individualnih razlika u reagiranju na stresne događaje. Čvrstoća se najčešće shvaća kao karakteristika ličnosti, a sastoji se od tri međusobno povezane komponente, kontrole, predanosti i izazova. Dimenzija kontrole, slično kao i lokus kontrole, odnosi se ne stupanj uvjerenja osobe o vlastitoj mogućnosti utjecaja na ishode životnih događaja (npr. Ozbiljnim radom uvijek možeš postići svoje ciljeve. Predanost se odnosi na stupanj uključenosti u životne aktivnosti i njihovo doživljavanje kao zanimljivih i važnih (npr. Većinu svog života provodim u obavljanju vrijednih stvari.), a izazov na doživljavanje životnih promjena kao prilika za osobni razvoj (npr. Kada moram učiniti više od jedne stvari u isto vrijeme za mene je to izazov u kojem uživam).

15. Osoba koju karakterizira čvrstoća ličnosti će nastojati utjecati na ishode životnih događaja, biti će u njih aktivno uključena i nastojat će iz njih, bez obzira bili oni pozitivni ili negativni, nešto naučiti. Osobe na suprotnom polu češće će doživljavati bespomoćnost, češće će se povlačiti iz životnih situacija i češće će ih doživljavati kao prijeteće (Maddi, 1999). Za mjerenje čvrstoće ličnosti najčešće koriste Personal Views Survey (PVS; Hardiness Institute, 1985) i Dispositional Resilience Scale (DRS; Bartone i suradnici, 1989). Mjere čvrstoće visoko su zasićene neuroticizmom.