Kratka povijest etike (Antika i njena recepcija danas)

1. Kratka povijest etike(Antika i njena recepcija danas)

2. HERAKLIT IZ EFEZA6. st. pr.Kr. • «Granice duše nećeš, idući, pronaći, pa ako i svim putovima prolaziš: tako dubok logos ima» (Fr. 45.) • «Jedan je meni koliko i tisuće, ako je najbolji.» (Fr. 49.)

3. «Budni imaju jedan jedini zajednički svijet, a oni koji spavaju okreću se svaki svome vlastitome.» (Fr. 89.)

4. “Mnogi ljudi su već mrtvi, premda žive. Izgubili su svoje snove, svoja htjenja, želju za boljim životom. Odustali su od borbe za samopoštovanjem i ugrozili su svoje velike mogućnosti. Pomirili su se sa životom osrednjosti, s danima očaja. Oni su živi mrtvaci osuđeni na groblja po vlastitom izboru. Ali ne moraju takvi i ostati. Mogu uskrsnuti iz svog žalosnog stanja” Og Mandino

5. «Oči su i uši ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše» (Fr. 107.) • «Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude; jedne je učinio robovima, druge slobodnima.» (Fr. 53.)

6. ethos anthropodaimon(fr. 119) Karakter je čovjekusudbina Prebivalištečovjekuboštvo Čovjek, ukoliko je čovjek, stanuje u blizini Boga ''I ovdje'' prikrušnojpeći, na tom običnommjestu, gdje je svakastvarisvakaprilika, svakočinjenjeimišljenjepouzdanoipoznato, ''itunaime'' u okruguobičnoga, tako je da ''bogovipribivaju''.

7. SOFISTI5. st. pr. Kr. • tvrde da nema pouzdane ISTINE. Ono što bi ujutro dokazivali kao istinito poslije podne bi dokazivali kao lažno. • Razvili su vještinu uvjeravanja – eristiku. Oni mogu elegantno i uvjerljivo zastupati bilo koji sadržaj, pa ovisno o okolnostima «i slabiju stvar učiniti jačom».

8. PROTAGORA: «Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu»

9. Nije samo istina relativna već i moralne vrijednosti - moralni relativizam Ono što je nekad bilo moralno danas više nije Ne prihvaćaju svi ljudi iste moralne vrijednosti Ono što moralno u jednom nije moralno u nekom drugom dijelu svijeta

11. HIPIJA kaže da je zakon silnik nad prirodom čovjeka. «Zakon tiranizira čovjeka i prisiljava ga na mnogo toga što je oprečno naravi». • Suprotnost naravnog i pozitivnog prava. • TRASIMAH tvrdi da je pravednost korist jačega. • KALIKLE -jake individualnosti ne trebaju nikakav zakon, osim zakona svoje prirode. Zakon ne štiti jake već slabe.

13. SOKRAT5. st. pr. Kr. • Do spoznaje istine, dobra i ljepote dolazi se majeutikom - vještinom primaljstva, porodiljstva. • Znanje o istini, dobru i ljepoti je u nama, samo ga trebamo osvijestiti, ispitujući da li su naši nazori istiniti. • Filozofija je razgovorna djelatnost, čak i ako nemamo stvarnoga sugovornika. Filozofsko je mišljenje «govor duše sa samom sobom»

14. U razgovoru istražujemo svoj život. • neistraženi život nije vrijedan življenja • «Zar se ne sramiš što se brineš za što veće bogatstvo i slavu i priznanje, a za uvid, naprotiv, i istinu i svoju dušu, da postane dobra koliko je god moguće, toga se ne sjećaš i za to se ne brineš»

15. Iz stanja duše proistječe dobrota cijelog čovjeka, jer se ona brine oko svega i za nju se u svemu treba brinuti. Kad vladaju uvid i razum, dušu ispunja vrlina • ali kad u duši prevladava nesigurnost, i neznanje ona propada u lošemu.

16. .

17. Platon i Aristotel

18. PLATON (427-347) OBJEKTIVNI IDEALIZAM Ono što postoji za Platona su ideje, a pojedine stvari, pojave postoje ukoliko u njima sudjeluju (METEKSA). Sve stvari, bića postoje ukoliko sudjeluju u svojoj ideji. Tako krava postoji jer sudjeluje u ideji krave. Platonove ideje nisu u glavi – one postoje objektivno, izvan nas.

19. Duša je prije ulaska u tijelo prebivala u području ideja. Ona ima znanje o njima. Zaboravila ga je i treba ga se sjetiti (ANAMNEZA). Sva spoznaja je sjećanje na ideje.

20. Postoji i najviša ideja. Platone je uspoređuje sa suncem. Naziva je idejom onog DOBROG, LIJEPOG i ISTINITOG. • Ideja DOBROG je bitak. Nešto jest to što jest ako je dobro. Kirurg je kirurg ako je dobar kirurg, ako nije dobar onda je nešto drugo (mesar!?) • Onaj tko ne spoznaje najvišu ideju ne može spoznati ideje pojedinih stvari a time ni same stvari. Duša koja ima krive ideje o stvarima ima i krivi odnos prema njima pa je njezina djelatnost (PRAKSA) neautentična

22. Prispodoba o pećini Ljudska se narav, s obzirom na obrazovanost i neobrazovanost, može usporediti sa udesom ljudi koji su od djetinjstva okovani nogama i šijama u pećini. Ta pećina ima uzdužni ulaz kroz koji dopire difuzno svjetlo sunca, a svijetlo vatre gori odozgo, pozadi, podaleko od njih. Onako okovani moraju na istom mjestu ostajati i u ono sprijeda jedino gledati; zbog okova ne mogu glave u krug naokolo voditi. Između vatre i okovanih vodi povišeni put uz kojeg se vidi pregrađen zid.

23. Uza taj zid skriveni su neki ljudi koji okovane zasljepljuju iluzijama noseći svakojake kamene i drvene naprave, ljudske i životinjske kipove i to tako da one nadvisuju zid. Neke od tih figura, prema volji iluzionista, kao da se oglašavaju a druge kao da šute. Od vatre padaju sjene na dio pećine nasuprot okovanima i oni mogu gledati samo te sjene. Međusobno razgovaraju o tome što gledaju uvjereni da glasovi koje čuju pripadaju tim sjenama.

24. Kad bi tko bio oslobođen od okova i nerazumnosti pa bi iznenada ustao, okrenuo vrat i počeo koračati, te spram svjetla gore gledati, trpio bi bol, a zbog bljeskanja ne bi mogao osmotriti one predmete čije je sjene do tada gledao. Kad bi mu netko rekao da je do sada gledao trice i da sada ispravnije gleda budući da je bliže okrenut onome što jest i onome što jest više, istinitije od sjena, on se ne bi s time složio. Ono prethodno bi i dalje smatrao istinitijim od onoga što sada gleda. Ako bi ga netko prinuđivao spram samog svjetla gledati, trpio bi bol u očima i bježao bi, nazad se okrećući spram onog što može promatrati.

25. Ako bi ga tko silom odande vukao kroz sve neravni i strmenitosti uzlaska, i ne bi ga pustio prije no što ga do svjetla sunca ne izvuče, mučio bi se i srdio na svog oslobodioca, a kad bi do svjetla sunca dospio, ne bi mogao gledati ništa od onog za što bi mu se sada reklo da je istinito, jer bi mu oči bile prepune sjaja. Trebao bi se naviknuti na svjetlo sunca. Najprije bi mogao gledati sjene ljudi, životinja i svega ostalog, nakon toga njihove slike u vodi, a kasnije i njih same. Nakon toga bi mogao promatrati nebeska tijela i nebo samo, najprije noću uz svjetlo zvijezda i mjeseca.

26. Konačno bi mogao vidjeti i sunce, a ne samo njegovu sliku u vodi ili suncu stranome staništu, već sunce samo po sebi na njegovom mjestu i to onakvo kakvo ono uistinu jest. Nakon toga bi zaključio da sunce upravlja svime u vidljivoj oblasti i da je na neki način uzrokom svega onoga što je on gledao. Kad bi se prisjećao onog svog prvog obitavališta i one tamo mudrosti i onih ondje skupa okovanih, bio bi sretan zbog prevrata, a njih bi sažalijevao.

27. Okovani sužnji se u pećini takmiče u što oštrijem sagledavanju onih sjena što po stijeni jedna iza druge ˝prolaze˝; prate njihov slijed. Pogađaju koja je prva, a koja potonja, koje se među njima pojavljuju zajedno; koje će se sjene ubuduće pojaviti i u kojem redoslijedu. Zbog uspjeha dijele pohvale i časti jedni drugima. Oslobođenik više za tim ne žudi. On se neće povoditi za onima u pećini čašćenima i gospodujućima. Sve drugo bi bio spreman pretrpjeti samo da ne mora na njihov način gledati i živjeti.

28. I kad bi se taj oslobođeni ponovo u pećinu vratio, i u isto se sjedište posjeo, imao bi oči mrakom ispunjene jer je u tren od sunca došao. Ne bi se odmah mogao sa okovanima nadmetati nego tek kad mu se oči ustale. Na početku ovi bi mu se rugali i smijali, jer se evo gore uspevši, pokvarenih očiju vratio. Tako bi se još jače uvjerili da nije ni vrijedno gore ići. Zato što ih hoće osloboditi i gore odvesti, spremni su ga pogubiti. Oslobođeni iz pećine nisu voljni baviti se s onima koji su još uvijek u okovima. Njihove duše žude vazda gore boraviti.

29. Sada, ponovo u špilji, još nenaviknuti na mrak, bivaju prinuđeni u sudnici ili negdje drugdje “natezati se oko sjena onog pravednog, ili pak naprava kojih su to sjene, i pravdati se oko toga kako zapravo to biva podrazumijevano od onih koji samu pravednost nikad vidjeli nisu.” Ali oni se tamo moraju spustiti i naviknuti se «osmatrati ona mračna. Jer, kad naviknete, gledat ćete tisuću puta bolje od onih ondje i spoznat ćete svaku pojedinu sliku, koja je i čega, zbog toga što ste ona istinita o svemu lijepome, pravednome i dobrome sagledali.”

30. Platonova sistematizacija vrlina

31. Francis Fukuyama, Krajpovijestiiposljednjičovjek Fukuyama je profesor političke ekonomije na sveučilištu "Johns Hopkins" u Baltimore-u, Maryland, SAD. Svjetskoj je javnosti postao poznat kao autor kontroverznih bestselera iz područja političke filozofije, futurologije i, općenito, kao analitik i prognostik globalnih društvenih zbivanja. svoj prikaz filozofije povijesti temeljen na interpretaciji Platonove psihologije kakvu nalazimo u "Državi".

32. Doknamerotikaukazujenaputovekojimadolazimo do ''objekata'' kojinamnedostajuičijim se posjedovanjemiliblizinomosjećamodopunjeni, timotikanasupućujena to kakodaizrazimoonoštoimamo, onoštomožemo, onoštojesmoištoželimobiti. Čovjekmora čuvatisvojedostojanstvodazavrijedipoštovanjedrugihisamogasebe u svjetluvisokihmjerila.

33. Dobar se dio ljudskog ponašanja može objasniti kombinacijom prvih dvaju dijelova, želje i uma: želja potiče ljude da žude za stvarima izvan sebe, dok im razum ili proračunatost govore kako da do tih stvari dođu na najbolji mogući način. Ali, osim toga, ljudi traže priznanje vlastite vrijednosti, odnosno priznanje ljudi, stvari ili načela koje smatraju vrijednima. Sposobnost da se vlastitome ja dodijeli određena vrijednost i da se zahtijeva priznanje te vrijednosti danas se obično naziva ''samopoštovanjem''.

34. Thymos je dio duše koji stvara osjećaj samopoštovanja. On je poput urođenog ljudskog osjećaja za pravdu. Ljudi vjeruju da imaju određenu vrijednost, a kada se drugi ljudi ponašaju prema njima kao da su manje vrijedni, tada osjećaju bijes [srdžbu]. I obrnuto, kada ljudi ne uspijevaju živjeti onako kako ima nalaže osjećaj vlastite vrijednosti, tad osjećaju stid, a kada ih se vrednuje ispravno u odnosu spram vlastite vrijednosti osjećaju ponos. Želja za priznanjem i prateće emocije bijesa, srama i ponosa osobine su koje odlučujuće utječu na politički život. Prema Hegelu, upravo one pokreću cijeli povijesni proces.

35. Prema Hegelovu mišljenju, želja da budemo priznati kao dostojanstvena ljudska bića potaknula je ljude na početku povijesti na krvavu i smrtnu bitku za prestiž. Rezultat te bitke bila je podjela društva na klasu gospodara voljnu da život stavi na kocku i klasu robova koja se predaje zbog straha pred smrću. Ali odnos gospodstva i ropstva koji se na raznovrsne načine pojavljivao u svim neravnopravnim društvima što čine glavninu povijesti nije zadovoljio želju za priznanjem ni gospodara ni robova. Rob, naravno, ni na koji način nije priznat kao ljudsko biće. Ali priznanje koje uživa gospodar također je nepotpuno jer njega ne priznaju drugi gospodari, nego samo robovi čija je ljudskost dosad ionako nepotpuna.

36. ARISTOTEL (384-322) REALIZAM • Ono što postoji je konkretna, pojedinačna ova tu S-TVAR. • S-TVAR je OBLIKOVANA GRAĐA prema nekoj SVRSI • Njeno postojanje dolazi od TVORCA ili PRVOG POKRETAČA

38. Aristotelovo učenje o čovjeku i društvu • Čovjek nije samo biološko biće. On se razlikuje od svakog drugog živog bića: • čovjek je po prirodi političko biće (fisei zoon politikon) što se ne smije shvatiti u današnjem smislu pojma politički. • Čovjek ostvaruje svoju svrhu tako da se ujedinjuje u zajednicu. Samo tako može postići svoju pojedinačnu prirodu, svoje sklonosti i mogućnosti – činidbom u zajednici. • Zajednica nije puko zajedničko stanište, čopor, horda, radna zajednica pčela, već zavičaj slobodnih građana.

39. čovjek je jedino biće koje ima um i govor (logos). Druga bića se glasaju, mogu doživjeti i izraziti bol i ugodu, ali ne mogu priopćiti korisno i škodljivo, pravedno i nepravedno. Ljudi međusobno djeluju. • Oni komuniciraju. Govor je glasno smisleno očitovanje umske prirode čovjekove koja se očituje u zajednici. On je i rezultat čovjekove društvenosti – obrnuto ne vrijedi. • Da nema zajedništva čovjekov logos bi ostao samo neostvarena mogućnost. Tamo gdje nema polisa nema ni zajedništva.

40. Aristotelova ETIKA se bavi dobrim življenjem. • Ona ispituje stavove, mnijenja, navike, običaje • ona se oslanja na iskustvo, ne bi li u njemu pronašla odredbu dobra života, dobra djelovanja, dobroga čovjeka. • vrlina vezana uz spoznaju dobra, ali ne kao ideje, već dobra pojedinačne stvari. • Najviše dobro se postiže samo u državi - etika je nužno politika.

41. «Vrlina je… odabiralačka naklonost volje koja se drži sredine u odnosu na nas, razumom određene… To je sredina između dva loša smjera: pretjerivanja i zaostajanja za mjerom» • kukavičluk HRABROST neustrašivost • malodušnost PONOS oholost • škrtost DAREŽLIVOST rasipnost

42. Pravednost je sredina između podnošenja nepravde i nanošenja nepravde. To je krepost koja okuplja sve ostale. • Javlja se na dva načina • 1. pravednost u razdiobama, materijalnih dobara ili časti («Svakome prema zasluzi») • 2. kao ona koja ispravlja i izjednačuje (npr. u nagodbi –ugovorne strane su izjednačene u pravima – «Svi smo mi različiti, ali jednaki» )

43. Pravednost se uozbiljuje u političkoj i građanskoj pravednosti među slobodnim građanima u polisu. • Pojavljuje se kao prirodna i kao zakonska. • ono što je po prirodnom pravu jače i trajnije od konvencije, dogovora. • No, ni prirodno pravo nije apsolutno, vječno i nepromjenljivo (Po prirodi stvari nepravedno je krasti i nekoga umoriti i nema toga zakonodavstva koje bi ikada pripisalo obratno – ali pozitivno zakonodavstvo se prema tome različito odnosi, neko strože, neko blaže.)

44. Eudajmonizam Posjedovanje vrline jest kvalifikacija za dobro djelovanje, no vrlina nije sama sebi svrha, već u blaženstvu, sreći – eudaimonia. • Sreća nije ono što slučajno su-srećemo, već ono na što razboritim djelovanjem sami utičemo. • Dobar je život sretan život • Eudajmonija zapravo znači uspio život, dobar čin, i nema nikakve veze s osobnim probitkom.

45. SVRHA Svjesni svoje svrhe nismo bespomoćni kad trebamo djelovati. Znamo što hoćemo i uočavamo ono što propuštamo. Ciljevi nisu isto što i svrha. Oni su “jedno od mjesta koje želimo na svom putu posjetiti” (npr, zaraditi novac) oni ne mogu biti svrha života Vrsta osobe koja želim biti, način života na koji želim živjeti Kojim poslom ću se baviti i na koji način

46. Najvrijedniji rad je onaj koji ima shrhu u sebi samom Shole – dokolica, slobodno vrijeme, kreativnost, igra Danas se ljudi žure, čak glume žurbu vjerujući da bi svaka pomisao da imaju slobodnog vremena ili da dokoličare pokvarila sliku o njima kao uspješnim ljudima.

47. Uspješni ljudi nemaju ni trenutak vremena za besposlicu i stalno su zauzeti poslom ne bi li zaradili dovoljno novaca kojim bi mogli kupiti slobodno vrijeme Dokolica nije besposlica Besposlica je vrijeme u kojem je čovjek slobodan od posla ili rada kao prisilne djeloatnosti Dokolica je vrijeme u kojem je čovjek slobodan za stvaralaštvo, za igru, za svoje ostvarenje

48. Bit slobodnog vremena je dosegnuta u dokolici; dokolica je pravo slobodno vrijeme Besposlica postaje slobodno vrijeme ako postoje pretpostavke da se ona ispuni bitno ljudskim i uljuđujućim sadržajima Nerad, ubijanje vremena, prepuštenost potrošačkoj izmanipuliranosti

49. Kapitalizam u dvije stotine godine svoga postojanja podriva i ideološki napada dokolicu i profinjenost polaganosti jer one ne donose profit. I škola je izgubila privlačnost kad je prestala biti ono što je prvotno bila – vrijeme i mjesto dokolice. Učenje se pretvorilo u dosadan rad s ciljem često odgođenim za deset i više godina

50. Škola je preorganizirana i preisplanirana Vrijeme za dokolicu nije predviđeno, kao ni vrijeme za tišinu i kontemplaciju Za školske planere bio bi to nerad, prazni hod i neproduktivnost Tehnologija proizvodnje roba primijenjena je na “proizvodnju” znanja. I u jednom i u drugom slučaju traži se brza i jeftina proizvodnja