Prevencijski programi - od razvoja, implementacije, evaluacije do znanstvene utemeljenosti

1. Prevencijski programi - od razvoja, implementacije, evaluacije do znanstvene utemeljenosti Josipa Bašić Školski preventivni programi Vodice, 24 - 27.10. 2007

2. Iako ljudski život predstavlja neprocjenjivu vrijednost, mi uvijek postupamo kao da je nešto drugo vrjednije od njega. (Antonie de Saint-Exupery)Izazovi kumuliranju znanja nikad nemaju kraja. Da ironija bude veća, što se više ulaže u znanje sve više otkrivamo stvari koje nas podsjećaju što novo treba učiti. (E. L. Cowen)

3. Racionala za ovo predavanje: • Nova znanost – prevencijska znanost • Potreba za učinkovitom/djelotvornom prevencijskom praksom i njenim dokazima • Potreba za povezivanjem teorije/ istraživanja i prakse • Dodavanje novih znanja i njihova primjena u praksi • Nova i stalno nova učenja

4. Kontekst življenja djece i mladih • Kakav je kontekst življenja današnje djece i mladih? Kako oni odgovaraju na njega? Kakva ponašanja – vrstom i intenzitetom manifestiraju djeca i mladi, te kako na njih odgovoriti? • Da bi mladi bili spremni zadovoljiti zahtjevima budućnosti - škole, obitelji i zajednice moraju biti uključene u projekt zdravog/pozitivnog razvoja mladih (McWhirter i sur. 1993), socijalnog razvoja mladih, ali i u prevenciju poremećaja u ponašanju i drugih rizičnih ponašanja .

5. Od indikatora, čimbenika, karakteristika … do preventivnih programa • Potreba za izdvajanjem pokazatelja (iz više izvora) o različitim mjerama, brojkama, čimbenicima, trendovima, indikatorima, karakteristikama i sl., prisutnim u populaciji djece, mladih i važnih odraslih osoba, okruženjima u njihovom životu, ističu se iz najmanje dva razloga: • znanstveni – razlozi, identificirati probleme (ili njihove indikatore) odrastanja djece i mladih, identificirati rizične i zaštitne čimbenike njihovog razvoja, identificirati potrebe djece i mladih, te važnih odraslih, identificirati razmjere pojave poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja, identificirati postojeće preventivne intervencije na promatranim lokalitetima, stvoriti osnovu za evaluaciju preventivnih intervencija kroz različite parametre iz prevencijskih, epidemioloških i longitudinalnih studija, • stručno-političko-javni – razlozi, usmjeriti interes odgovornih na korake koji prethode bilo kojem strategijskom promišljanju i ulaganju u preventivne ili bilo koje druge razine intervencija, koje će zadovoljiti potrebe onih na koje se trebaju odnositi i biti učinkovite.

6. Izazovi novim znanjima • Znanost i rezultati znanstvenih istraživanja, kao i njihova uloga u primjeni programa pozitivnog razvoja i prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih, stalno usmjeravaju na traženje novih i znanja i vještina na kojima se postavljaju temelji za učinkovite strategije prevencije poremećaja u ponašanju i različitih rizičnih oblika ponašanja djece i mladih (delinkvencije, nasilja, napuštanja škole, maloljetničkih trudnoća., ovisnosti...) koji kao "ishode" najčešće imaju negativne posljedice i za tu djecu i mlade i za njihovu okolinu (Bašić, Ferić, Kranželić, 2001).

7. Prevencijska znanost • Narastajuća znanja o prevenciji poremećaja u ponašanju, posebno delinkvenciji, nasilju, maloljetničkim trudnoćama i zlouporabi droga, te promociji mentalnog zdravlja i prevenciji mentalnih i ponašajnih poremećaja i njihova primjena, pogotovo u 21. stoljeću, pojačavaju potrebu da se to znanje i vještine iz područja prevencijske znanosti (Coie i sur. 1993) i njihova primjena u našoj zemlji opišu na jednom mjestu. Kako to još nije slučaj ovakva predavanja služe između ostalog i toj svrsi.

8. Prevencijska znanost • Sadašnje vrijeme, kraj 20-og i početak 21-og stoljeća i nadalje u području prevencije karakterizira pojava velikog broja istraživanja vezano za mjerenja uspjeha preventivnih programa, prevencijskih strategija i postojećih modela na kojima su se planirali i primjenjivali preventivni programi na svim razinama i u svim područjima rizičnih ponašanja djece i mladih, vođenih u posljednjih 15-ak godina. Taj trend i potrebe toliko su velike da je došlo do potrebe za novom znanstvenom disciplinom – prevencijska znanost (Coie i sur. 1993)

9. Prevencijska znanost • Prema Durlaku (1997, 1) prevencija je multidisciplinarna znanost koja je koncipirana unutar bazičnih i primijenjenih istraživanja iz najmanje 15 disciplina: obrazovanja, psihologije, medicine, njegovateljstva, javnog zdravlja, sociologije, političkih znanosti, poslovnog sektora, komunikacijskih znanosti, prava, kriminalnog pravosuđa, socijalnog rada, zdravstvene edukacije, inženjerstva i ekonomije. Mnoge od ovih disciplina imaju značajan utjecaj na prevenciju kao što su to: rano obrazovanje djece, psihologija zajednice, epidemiologija, socijalni marketing, politička analiza, organizacija i razvoj zajednice.

10. Prevencijska znanost • Prevencijska znanost jedna je od disciplina koja integrira istraživanja o čovjeku kroz njegovo odrastanje – razvojnu epidemiologiju, epidemiologiju u zajednici i s tim u vezi preventivne intervencije (Kellam i Rebok, 1992). Navedeno se temelji na postavci da epidemiološki, empirijski valjani podaci predstavljaju prediktore za neželjene «izlaze» za djecu i mlade, koji se očituju kroz sva rizična ponašanja mladih, uključujući i delinkvenciju, zloupotrebu droge, nasilje i drugo, te da se ti negativni «ishodi» mogu prevenirati reducirajući stupnjeve rizika i jačajući zaštitne čimbenike na razini i pojedinaca i njihovih okruženja u vrijeme odrastanja djece i mladih i na taj način promovirati zdrav razvoj. • Prevencijska znanost zato znači i stjecanje i razumijevanje informacija o rizičnim i zaštitnim čimbenicima prisutnim u okruženju razvoja mladog čovjeka, stavljajući te nalaze u akciju primjenom različitih obećavajućih programa prevencije.

11. Prevencijska znanost • Hawkins i suradnici (2001) zaključuju kako je znanje o rizičnim i zaštitnim čimbenicima i za zlouporabu droga i za nasilje i za delinkvenciju mladih vrlo važno, ali da kod toga postoji narastajuća potreba „prevođenja“ tih znanja u sustave prevencije u lokalnoj zajednici koji će zaista reducirati incidenciju i prevalenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih. Stoga prevencijska znanost ima dva cilja: Identificirati rizične čimbenike koji smanjuju vjerojatnost pojavljivanja poremećaja u ponašanju i zaštitne čimbenike koji poboljšavaju socijalne veze i jačaju djecu i mlade i zaštićuju ih od mogućih rizičnih ponašanja, Razviti i primjenjivati uspješne strategije koje će omogućiti „puštanje“ istraživanja u praksu.

12. Prevencijska znanost • Ono što prevenciju čini znanstvenom disciplinom jesu upravo tipovi istraživanja koji daju odgovore na pitanja o postojanju i varijacijama problema u nekoj zadanoj populaciji (epidemiološka istraživanja), o uzrocima njihova pojavljivanja (etiologija – rizični i zaštitni čimbenici) te o mogućim intervencijama za prevenciju takvih problema (preventivne intervencije, praksa temeljena na znanstvenim dokazima, evidence-based i science-based practice) (Bašić, Ferić, Kranželić, 2001).

13. nešto zaključno na ovoj razini … • Iz svega navedenog je razvidno da je za značajna dostignuća u prevenciji nužno društveno ujedinjavanje čija je funkcija vidljiva ukoliko se: • Razviju razumljive i učinkovite strategije prevencije, postave i promoviraju misije svih koji sudjeluju u tom poslu; • Razvije šira podrška javnosti; • Poveća utjecaj društvenih i individualnih napora nad postojećim pravilima i praksom (pod pretpostavkom da je ona nedovoljno učinkovita); • Poveća participacija različitih resora, njihova bolja povezanost te novi programski izbori i moguće alternative;

14. nešto zaključno na ovoj razini … • Iskoristi nove resurse u promjenjivim okolnostima; • Poboljšaju kapaciteti dobrog planiranja i evaluiranja preventivne prakse; • Stvori adekvatnu mrežu preventivnih intervencija kako bi se minimiziralo dupliciranje nekih programa pomoći, a povećalo „otvaranje“ onih vrsta intervencija pomoći i podrške koji se prema procjenama potreba trebaju „otvarati“; • Omogući razvoj više ljudskih i financijskih resursa u području preventivnih intervencija; • Ojača lokalne institucije, organizacije, tijela kako bi bolje odgovarali potrebama svih svojih korisnika; • Poveća odgovornost svih uključenih u strategijska promišljanja prevencije i njene učinkovite prakse.

15. O razvoju preventivnih programa, teorijske postavke … • Razvoj u području prevencijske znanosti u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća iznjedrio je nekoliko značajnih teorija, koncepata ili modela, koji svaki za sebe ili zajedno, u sadašnjem vremenskom trenutku, predstavljaju uporišta za izbor pravaca djelovanja u prevenciji općenito. • Suština tih pristupa određena je prije svega razvojnim teorijama, a potom i ekološkim teorijama, dakle teorijama na kojima se temelji i razvoj svakog pojedinca u njegovoj okolini te mogući razvoj ili "zaustavljanje" razvoja poremećaja u ponašanju djece i mladih u najširem smislu te riječi. • Teorije, modeli, koncepti u području prevencije, povijesno gledano, prošli su put od usmjerenosti na patologiju i nedostatke do promjene fokusa prema snagama i pojedinca i njegove okoline (lokalne ili šire zajednice).

16. O razvoju preventivnih programa, teorijske postavke … • Vidljivo je to u novije vrijeme/danas kroz nekoliko prisutnih teorija/koncepata kao što su to: rizični i zaštitni čimbenici, otpornost i rizik, promocija mentalnog zdravlja, razvojne prednosti, pozitivan razvoj, koji postaju temeljni u razvoju preventivnih programa.

17. Od teorije do prakse i obrnuto • Još od Aristotela postoji podjela i razlikovanje teorije od prakse. Dok teorija označava znanost i aktivnosti koje su koncentrirane na znanje za vlastitu volju (samu sebe), dotle je praksa put kojim ljudi govore o akciji ili činjenju nečega (prema Bernsteinu, 1971, Glanz, Lewis, Rimer, 1997a, 19) • Prema Deweyu (Glanz, 1997b) postoji potreba da se na teoriju i praksu gleda više kroz sličnosti i razlike nego kao na dihotomiju. Tako on smatra da su teorija, istraživanja i praksa kontinuum duž kojega se vješti profesionalci lakše kreću. • Istraživači i praktičari mogu se razlikovati u njihovim prioritetima, ali relacije između istraživača i praktičara i njihova primjena mogu se i trebaju kretati u oba smjera (D'Onofrio, 1992; Freudenberg i sur. 1995, prema Glanz,, Lewis, Rimer, 1997a, 20). • Uobičajeno se smatra da oni praktičari koji u dovoljnoj mjeri ne koriste teorijske zasade jesu oni koji negiraju vezu između teorije i prakse. • Ipak valja konstatirati da je sve više stručnjaka praktičara koji uviđaju izravnu korist upotrebom jedne ili više teorija i fundiraju izravno svoj posao/praksu na njima.

18. Prevencijska znanost • Razvoj u području prevencijske znanosti u posljednjim desetljećima prošlog stoljeća iznjedrio je nekoliko značajnih teorija, koncepata ili modela, koji svaki za sebe ili zajedno, u sadašnjem vremenskom trenutku, predstavljaju uporišta za izbor pravaca djelovanja u prevenciji općenito. Suština tih pristupa određena je prije svega razvojnim teorijama, a potom i ekološkim teorijama, dakle teorijama na kojima se temelji i razvoj svakog pojedinca u njegovoj okolini te mogući razvoj ili "zaustavljanje" razvoja poremećaja u ponašanju djece i mladih u najširem smislu te riječi. • Teorije, modeli, koncepti u području prevencije, povijesno gledano, prošli su put od usmjerenosti na patologiju i nedostatke do promjene fokusa prema snagama i pojedinca i njegove okoline (lokalne ili šire zajednice). Vidljivo je to u novije vrijeme/danas kroz nekoliko prisutnih teorija/koncepata kao što su to: rizični i zaštitni čimbenici, otpornost i rizik, promocija mentalnog zdravlja, razvojne prednosti, pozitivan razvoj, koji postaju temeljni u razvoju preventivnih programa.

19. Teorija/praksa • Još od Aristotela postoji podjela i razlikovanje teorije od prakse. Dok teorija označava znanost i aktivnosti koje su koncentrirane na znanje za vlastitu volju (samu sebe), dotle je praksa put kojim ljudi govore o akciji ili činjenju nečega. • Prema Deweyu (Glanz, 1997) postoji potreba da se na teoriju i praksu gleda više kroz sličnosti i razlike nego kao na dihotomiju. Tako on smatra da su teorija, istraživanja i praksa kontinuum duž kojega se vješti profesionalci lakše kreću. Istraživači i praktičari mogu se razlikovati u njihovim prioritetima, ali relacije između istraživača i praktičara i njihova primjena mogu se i trebaju kretati u oba smjera (D'Onofrio, 1992; Freudenberg i sur. 1995, prema Glanz,, Lewis, Rimer, 1997, 20). • Uobičajeno se smatra da oni praktičari koji u dovoljnoj mjeri ne koriste teorijske zasade jesu oni koji negiraju vezu između teorije i prakse. Ipak valja konstatirati da je sve više stručnjaka praktičara koji uviđaju izravnu korist upotrebom jedne ili više teorija i fundiraju izravno svoj posao/praksu na njima.

20. Teorije • Teorije jesu opći principi ili kolekcija međusobno povezanih općih principa koji omogućavaju objašnjavanje seta poznatih činjenica i empirijskih nalaza. Različiti profesionalci u zajedničkom poslu, npr. planiranja prevencije, mogu profitirati svaki na svoj način koristeći kao svoje polazište neki teorijski konstrukt ili više teorija. • Onima koji postavljaju neku intervenciju korištenje teorije može pomoći za vrijeme različitih stupnjeva planiranja, implementacije i evaluacije intervencije. • Onima koji direktno sudjeluju u planiranju teorija može pomoći odgovoriti na pitanja: zašto (npr. djeca u uvjetima tih rizičnih čimbenika razvijaju upravo takve „odgovore“), što (npr. moraju znati prije početka planiranja neke intervencije) i kako (npr. planirati programske strategije da se dođe do konkretnih osoba ili organizacija i da naprave ključni utjecaj na njih)?

21. Preventivni programi • Prevenirati znači učinkovito "odraditi" primijenjeni preventivni program. Je li to vidljivo u smanjivanju rizičnih i povećanju zaštitnih čimbenika značajnih za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih, smanjuju broja kriminalnih događaja, broja uhićenja mladih, smanjivanju recidivizma, smanjivanju stope konzumiranja sredstava ovisnosti, smanjenju broja maloljetničkih trudnoća, značajnijem angažmanu mladih oko njih samih ili nečem drugom manje je važno, važno je da se bilježe i opserviraju učinci ciljanih napora nazvanih programima prevencije. • Prevencija ili njeni rezultati su posljedica mnogih institucionalnih, ali i vaninstitucionalnih napora.

22. Prevencijska praksa • Prevencijsku praksu čine stoga prevencijski programi koji predstavljaju fokusirane napore za promjenom, smanjivanjem ili kreiranjem "rutine" prakse na mjestima ranije spomenutih "institucionalnih" okruženja kao najboljih mjesta prevencije poremećaja u ponašanju i delinkvencije djece i mladih.

23. Prevencija • Prevencija je jedna ideja čije vrijeme tek dolazi vrijedila je sredinom prošlog stoljeća. To “dolaženje” zapravo označava nastavak sustavnog i smišljenog razvijanja ideje prevencije u smjerovima u kojima je njen sadašnji razvoj stigao i pred kojom su uvijek i uvijek novi izazovi.

24. Strategije prevencije • Strategija se može definirati kao plan ponašanja ili akcije, koja se provode kroz set operacija za rješavanje nekih problema ili dosizanja nekih ciljeva, ona dakle označava svjesnu radnju, ponašanje ili akciju (Reber, 1985). Strategija podrazumijeva način postizanja cilja; plana; a u raznim vezanim izrazima i u raznim strukama oblikuju se metafore koje opisuju ponašanja ljudi, dijelova društva ili društva u cjelini u nekim situacijama prema … (Anić i sur. 2004).

25. Strategije (nastavak) • Strategije su tipovi aktivnosti (npr. neke stručne politike) koje mogu biti implementirane da dosegnu specifične ciljeve za koje može ili ne mora postojati jaka baza dokaza. Strategijsko planiranje je dakle skup koraka/postupaka s namjerom: procjena potreba i resursa, definiranja ciljane populacije te seta ciljeva i specifičnih ciljeva, izrade plana i koordiniranih strategija s dokazima o uspjehu, logičnog povezivanja ovih strategija s potrebama i očekivanim ishodima te mjerenja i evaluacije procesa i ishoda (prema Prevention Terms Glossary[1]). [1]http://preventionpartners.samhsa.gov/resorces_glossary_p2.asp

26. Strategije/programi • Često se u američkoj literaturi poistovjećuje pojam strategija s pojmom program (prevencije) jer se na sličan način pristupa svakom postavljanju programa (kao strategiji prevencije u malom) od njegovog promišljanja postavljanja ciljeva, logike povezivanja aktivnosti s ciljevima i očekivanim ishodima, dugoročnom dosizanju tih ciljeva, implementacije, evaluacije i sl. • Slično je i s poimanjima program i intervencija za koje se često u praksi teško može naći dovoljno razlikovanje, pa se ne rijetko govori o prevencijskoj intervenciji koju se poistovjećuje s preventivnim programom ili čak govori i prevencijskom intervencijskom programu (Mrazek i Haggerty, 1994).

27. Sveobuhvatnost prevencije • Sveobuhvatnost u području prevencijskih intervencija može se opisati u tri (više) smjera: • sveobuhvatnost koja podrazumijeva sve razine prevencije (Gordon, 1987; Mrazek i Haggerty, 1994; Barry i Jenkins, 2007), • sveobuhvatnost koja podrazumijeva sveukupni intervencijski spektar (Howell, 2004), te • sveobuhvatnost koja podrazumijeva integriranje više domena prema kojima se preventivni programi istovremeno provode (npr. istovremena usmjerenost na dijete, roditelje, obitelji i/ili zajednicu) (DeMarsh i Kumpfer, 1985, prema Ferić, 2003).

28. Sveobuhvatnost (nastavak) Za Ellisa (1998.) to bi značilo da sve intervencije/programi unutar neke strategije moraju biti: • više-faktorski – moraju objasniti i obuhvatiti sve čimbenike rizika, posebnih potreba i zaštite u okruženju, • više-sustavni – tj. moraju obuhvatiti sve čimbenike koji postoje u svim socijalnim sustavima s kojima je dijete, mlada osoba ili odrastao čovjek u interakciji, • više-slojni – tj. da bi se pomoć dogodila na individualnoj razini, ona mora postojati na makro razini (dostupnost, znanje o izvorima pomoći, znanje o potrebi za pomoći i sl.) To znači da je važno: • znati veličine i sadržaje problema s kojima se i o kojima se želi skrbiti, • započeti što ranije i u odnosu na problem i u odnosu na dob (npr. rane intervencije za djecu, rano djetinjstvo, ili još bolje od rođenja djeteta), • u rješavanje problema djece i mladih uključiti važne odrasle i okruženje za njihov razvoj (oni su i nositelji rizika i zaštite ali i kao procjenjivače njihovih rizika i ponašanja i kao čimbenike od kojih ovisi novo ulaganje u preventivne intervencije).

29. Program prevencije • Program je set aktivnosti planiranih da dosegnu specifične ciljeve kroz određeno vremensko razdoblje (Prevention Term Glossary[1]). [1]http://preventionprtners.samhsa.gov/resorces_glossary_p2.asp

30. Preventivni programi (nastavak) • U pokretanju preventivnih programa/projekata razlikuje se pet glavnih koraka u postavljanju programa/projekta prevencije: • Planiranje • Određivanje ciljeva • Razrada • Provedba • Evaluacija

31. Proces planiranja Proces planiranja prema Office for Substance Abuse, Prevention Plan II (1989, prema van der Stel, 2007, 101) uključuje ove korake: • Provođenje procjene potreba • Uspostavljanje ciljeva prevencije • Određivanje indikatora (mjerenja postignuća) • Predviđanje nužnih sredstava • Utvrđivanje izvora financiranja • Podjela zadataka • Provedba (implementacija) • Procjena (evaluacija) • Prilagodba programa (potrebne modifikacije)

32. Implementacija • Za implementaciju/provedbu programa kao koraka primjene programa (sedmi korak - provedba) je potrebno utvrditi ostvaruju li se zaista zacrtani planovi i tko je u danom trenutku odgovoran baviti se problemima i naći odgovarajuća rješenja. Zbog toga je vrlo važno znati: • provode li se izvorni planovi, • prikupljaju li se podaci na pravi način, • treba li programske ciljeve prilagoditi , • jesu li planovi dovoljno fleksibilni, • treba li tijekom procesa implementacije uvoditi bitna poboljšanja, • postoje li izgledi za nastavljanje ili širenje programa.

33. Implementacija (nastavak) Opće prihvaćena definicija za implementaciju prevencijskih programa odnosi se na opisivanje stupnja do kojeg je program dobro „smješten“ u praksu odnosno implementacija označava ono od čega se program sastoji u praksi, te kako je isporučen/proveden/primijenjen (Durlak, 1998, prema Barry i sur. 2005; Durlak 1995). Yeaton i Sechrest (1981, prema Domitrovich i Greenberg, 2000) definiraju implementaciju programa kao stupanj u kojem je intervencija ostvarila svoj cilj. Prema Durlaku (1998, prema Barry i sur., 2005, 30) identificirana su četiri stupnja u studiranju implementacije: • definiranje aktivnih programskih sadržaja, • razvoj točnog i valjanog sustava procjene, • monitoriranje implementacije, • odnosi stupnja implementacije i ishoda.

34. Implementacija (nastavak) Prema Dane i Schneideru (1998, prema Barry i sur., 2005, 30) pod tim se terminom podrazumijevaju: • integritet ili vjerodostojnost programa (stupanj do kojeg su ključne komponente programa isporučene[1] kako je planirano), • izloženost programu (učestalost primjene i trajanje programa), • kvaliteta „isporuke” (provođenja) programa (vještine i stil isporuke), • koliko je odgovarajući korisnicima (uključenost i reakcije na program), te • (5) diferencijacija programa (verificiranje uvjeta - planirane programske studije). • [1] Pod isporukom programa podrazumijeva se razina kvalitete provedivosti programa u praksi.

35. Implementacija (nastavak) • Proces implementacije je važan kako bi se učinkoviti programi, dakle «najbolja» praksa, mogli širiti. • Poštujući komponente uspješne implementacije osigurava se da dokazano učinkoviti programi budu vjerodostojno implementirani u nova okruženja. • Prva postavka za implementaciju programa u neko okruženje je da je taj program znanstveno utemeljen (počiva na teoriji te su identificirane glavne komponente programa), dokazano je učinkovit te su materijali u programu (npr. priručnici) i tehnička podrška dostupni i kvalitetni. Tek kada su zadovoljeni ti uvjeti u programu može se prići planiranju implementacije.

36. Evaluacija • U osmom koraku – koraku ili fazi evaluacije utvrđuje se ostvaruju li se u skladu s planiranim željeni rezultati, kao i odnos između utrošenog i ostvarenog (cost-benefit i cost-effectivness analize). Da bi se mogla provesti dobra evaluacija bitno je pravilno vođenje evidencija.

37. Strategije planiranja i evaluacije Planiranje i evaluacijske strategije kroz odgovarajuća pitanja (Wandersman i sur., 1998, 7) • Odgovarajuća pitanja • Strategijsko planiranje /evaluacijski fokus • Planiranje/ evaluacijski alati

38. Evaluacija (nastavak) • Evaluacija je put do znanstveno utemeljenih programa ili sustavni, objektivni proces koji ima za cilj utvrđivanje uspjeha neke strategije ili programa o tome je li i u kojoj mjeri strategija/program ostvario svoje ciljeve i zadatke. (www.acf.hhs.gov). • Evaluacija programa je pažljivo skupljanje informacija o programu ili nekim dijelovima programa s ciljem donošenja neophodnih odluka o programu.

39. Evaluacija - određenje • Puno specifičnije, radi se o određivanju koliko su bili uspješni program, kurikulum, ili serija eksperimenata i sl. u dosizanju ciljeva/ishoda[1]. • [1] Ishod se definira kao veličina promjena u ciljanim stavovima, vrijednostima, ponašanjima ili uvjetima između početnih mjerenja i slijedeće točke mjerenja. U ovisnosti o prirode intervencije i teorije promjena koja ih vodi, promjene mogu biti izravne/trenutne, neizravne/ne trenutne, konačne i dugo-trajne. Primjerice kod promjene u stavovima i vrijednostima ishodi mogu biti konačni u neformalnim intervencijama, međutim promjene u stavovima i vrijednostima mogu biti izravni ishodi roditeljskih programa koji rade na tim promjenama u promjenama o komunikacijskim sklopovima i drugim vještinama. Promjene u komunikacijskim sklopovima mogu ojačati školsku djecu da budu rezistentna na negativni pritisak vršnjaka (neizravne/ne trenutne) ili rezultiraju u odgađanju početka zloupotrebe droge (konačni ishod) http://preventionpartners.samhsa.gov/resources_glossary_p2.asp.

40. Evaluacija (nastavak) • Evaluacija je proces (Prevention Terms Glossary) koji pomaže djelatnicima u prevenciji otkriti jakosti i slabosti njihovih aktivnosti tako da ih mogu poboljšati tijekom vremena. Vrijeme provedeno na evaluaciji je dobro utrošeno vrijeme, jer dozvoljava grupama da upotrijebe novac i druge resurse mnogo djelotvornije u budućnosti. Također, evaluacija ne mora biti skupa ili komplicirana, a da bude korisna. Sveučilišta mogu biti izvori podrške profesionalnoj evaluaciji ukoliko se uključe znanstvenici koji rade u različitim područjima društvenih znanosti (psihologija, socijalna pedagogija, socijalni rad, sociologija, javno zdravstvo i sl.).

41. Ciljevi evaluacije Cilj evaluacije prema van der Stelu (2007, 145) je ispitati odgovara li program ili projekt utvrđenim prevencijskim potrebama i ciljevima. Pri tome su funkcije evaluacije programa: • odrediti do koje mjere, kojim tempom i na koji se način ciljevi programa ostvaruju, • naznačiti jake i slabe strane različitih dijelova programa – na osnovu čega se potpomaže određivanju konačnog oblika i sadržaja programa, • provjeriti je li program provođen u skladu s planiranim, te uspostaviti mehanizme mjerenja i kontrolu kvalitete, • zaključiti je li program u cjelini ili u svojim dijelovima, pogodan za druge korisnike, • poboljšati standarde znanstvenih spoznaja, • postaviti hipoteze za buduća istraživanja, • odgovornost prema zajednici i poreznim obveznicama, • promicati stručnost osoblja kad je riječ o planiranju, izvođenju i evaluaciji prevencijskog djelovanja, • promicati dobre odnose s javnošću i uzimati interes javnosti u obzir, • izvršavanje preuzetih ugovornih obveza prema tijelima, primjerice davateljima potpore.

42. Zašto je evaluacija korisna? • Evaluacija programa pomaže razumjeti, potvrditi i povećati utjecaj programa. • Evaluacija može identificirati snage i slabosti programa s ciljem poboljšanja. • Evaluacija može potvrditi provodi li se program kako je zamišljeno. • Potiče voditelje programa da razmišljaju o programu, uključujući i ciljeve, kako ih postići i kako će znati jesu li ih postigli ili ne. • Rezultat evaluacije su novi podaci ili potvrđeni prijašnji rezultati evaluacije koji se mogu koristiti pri promoviranju programa. • Evaluacija omogućuju usporedbu između programa (pogotovo kada se odlučuje koje programe treba «ukinuti» ili ne) (McNamara, 1998, prema Bašić, Ferić Šlehan, Kranželić Tavra, 2007, u tisku)

43. Zbog čega evaluaciju treba učiniti dijelom prakse? • Evaluacija omogućava da se u praktičnom djelovanju koristimo nalazima, a ne uvjerenjima? • Evaluacija je u suštini etički proces jer predstavlja izazov praktičarima i istraživačima da se kritički osvrnu na svoje djelovanje. • Evaluacija je i kreativni proces, jer bez obzira na sva metodološka saznanja o prednostima i nedostacima pojedinih modela (model "prije poslije", kontrolni model i komparativni model), ne postoji jedan univerzalni pristup kako se u nekoj konkretnoj situaciji treba provesti evaluacija djelotvornosti nekog preventivnog programa . • Evaluacija je oružje osnaživanja, jer pretpostavlja dijeljenje i uzajamno informiranje svih koji provode neki program, evaluatora, krajnjih korisnika, od samog početka do kraja provođenja nekog programa, pa i kao dio procesa praćenja dugoročnih učinaka nekih preventivnih intervencija (follow-up studije). • Evaluacija je snažno sredstvo promjena, razvoja i obogaćivanja preventivne prakse (Frost, 2002, prema Bašić, Ferić Šlehan, Kranželić Tavra, 2007, u tisku).

44. Mitovi o evaluaciji • Pored svega navedenog nerijetko se među profesionalcima nalaze mnogi otpori (razlozi za nekorištenje evaluacije) evaluaciji ili mitovi (zablude[1]) i brige o evaluaciji. • Najčešći razlozi zbog kojih, bez obzira na sve dobrobiti koje donosi evaluacija, ona ipak često izostaje (prema KRA Corporation, 1997, www.acf.hhs.gov): • evaluacija odvlači resurse od programa i time šteti korisnicima, evaluacija povećava opterećenost osoblja programa., • evaluacija je suviše komplicirana, • evaluacija može prikazati negativne rezultate ili voditi informacijama koje će učiniti da program izgleda “loše”, • evaluacija je samo još jedan način praćenja programa. • [1] Slično se osim s evaluacijom događa i s praksom osnovanoj na znanstvenim dokazima (evidence-based i science-based practice).

45. Evaluacijska istraživanja • U evaluacijskim istraživanjima kao i općenito u evaluacijama najčešće se radi o: • evaluaciji procesa i • evaluaciji učinka/učinkovitost (van der Stel i sur., 2007) ili • evaluaciju potencijala, • evaluaciju procesa/implementacije i • evaluaciju ishoda • (Kulenović, 1996, Muraskin, 1993, Prevention Source BC, 1999, McNamara, 1998a, prema Bašić, Ferić Šlehan, Kranželić Tavra, 2007, u tisku).

46. Evaluacijska istraživanja (nastavak) Na kraju procesa evaluacije dolazi u pitanje prikazivanje svega utvrđenog. Indikatori stupnja uspjeha ili neuspjeha nekog preventivnog programa (npr. delinkvencije, ovisnosti) koji nastaju na osnovi rezultata evaluacije moraju biti: • snažni – otporni na manipulacije od onih koji imaju interesa od garantiranog uspjeha, • osnovani na ishodima – moraju mjeriti snagu utjecaja prije nego sam izlazni podatak/broj, • funkcionalni – moraju doprinositi postignućima ključnih programskih ciljeva, ne ohrabrivanje rutine udovoljavanja onima koji „drže“ politiku, • kvalitativni i kvantitativni – jer se na taj način više toga može pokriti i objasniti (Dixon, 2002).

47. Prilagodba programa Prilagodba programa (deveti korak) nužan je, jer se nakon evaluacijskih parametara pristupa, prema potrebi, modificiranju programa čiji će rezultati moguće dati veće dobiti/koristi. Weissberg (1990, prema Domitrovich i Greenberg 2000) je upozorio da postoji kombinacija čimbenika koji utječu na implementaciju programa, kako na učinak koji program ostvari, tako isto i na buduću održivost programa. Ti čimbenici uključuju: • sadržaj i strukturu intervencije, • način na koji će intervencija biti implementirana, • odnos između onih koji program implementiraju i korisnika, te • veliki broj čimbenika na razini sustava.

48. Djelotvornost i učinkovitost preventivnih programa • Prevencijske intervencije imaju smisla ako ih se provodi sustavno i planirano, te ako se istraživanjima dokaže njihova djelotvornost i učinkovitost. • Putem prevencijskih evaluacijskih istraživanja ustanovljava se djelotvornost intervencije/programa što pokazuje doseže li dobit ostvarena intervencijom ono što je u intervenciju uloženo. • Ostvareni uspjeh (stvarna prevencija problema ili tipa ponašanja) utvrđuje se ispitivanjem učinkovitosti. Učinkovitost se odnosi na uspjeh programa (prema, van der Stel i sur. 2007). • Za sigurnost procijenjene učinkovitosti nije neuobičajeno primijeniti i naknadnu evaluaciju (Kroger,1994, prema van der Stel i sur., 2007).

49. Znanstvena utemeljenost prevencijske prakse, preventivnih programa Rezultat znanstvenog pristupa je sustav provjerenih spoznaja o pojavama i zakonima specifičnog predmeta proučavanja; sustav spoznaja koji dopušta ne samo razumijevanje i predviđanje nego i uspješnu praktičnu primjenu (Bujas, 1981, prema Kolesarić, Krizmanić, Petz, 1991).

50. Znanstvena utemeljenost (nastavak) • U novije vrijeme postoji velika potreba za različitim vrstama temeljnih i primijenjenih istraživanja čiji je cilj unaprijediti znanje kojim će se objasniti prevenciju poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih s poremećajima u ponašanju i/ili antisocijalnim ponašanjima (Farrington, 1992), kao i drugih socijalnih i mentalnih problema i poremećaja. • Generalno se može reći da u posljednjih 20-ak godina ishodi stotine i stotine studija dozvoljavaju zaključak o učinkovitosti mnogih preventivnih programa (prevencijske prakse) za djecu i mlade kada su u pitanju socijalni i zdravstveni problemi djece i adolescenata (Fraser, Allen-Meares, 2004).