VOĐSTVO I NAČINI RUKOVOĐENJA KOMUNIKACIJA

1. VOĐSTVO I NAČINI RUKOVOĐENJA KOMUNIKACIJA

2. Grupa je skup međusobno povezanih ljudi koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne zajedničke karakteristike. • U širem smislu (nestrukturirana grupa) grupa obuhvata bilo koji skup pojedinaca, tj. svaki slučajan ili namjeran skup ljudi na istom prostoru, svako neorganizovano, nestrukturirano mnoštvo među čijim članovima ne postoji stabilan sistem odnosa niti je diferencirano u pogledu položaja i uloga • U nestrukturirane grupe ili grupe u širem smislu ubraja se svako, malo ili veliko, neorganizovano mnoštvo ljudi: publika, masa, gomila, rulja ili neki društveni pokret.

3. U užem smislu (strukturirana grupa), grupa je relativno organizovan, strukturisan skup pojedinaca koji imaju izvjesne zajedničke dugoročne ili kratkoročne interese,norme i cilj, čiji se članovi nalaze u međusobnoj interakciji, imaju zajednički grupni identitet, ali se razlikuju po svojim položajima i ulogama). Čvrsto je psihološki povezana. Odnosi u grupi su regulisani bilo formalno (zakonom, statutom) ili neformalno (norme, običaji i sl.). Članovi strukturiranih grupa imaju razvijen osjećaj zajedništva i svijest o pripadnosti i lojalnosti grupi • Strukturirane grupe su, po pravilu, stabilne i trajne, ali mogu biti različite po nastanku (vještačke ili prirodne) i veličini (male ili velike). Tri glavne strukturirane grupe su: male grupe (porodica ili grupa prijatelja), organizacije (škola, preduzeće) i velike društvene grupe (društveni sloj, nacija, država).

4. Struktura grupe obično se sastoji od diferencijacije uloga, vođstva, skupa normi i pravila članstva. Ova definicija naglašava: • 1) članovi grupe komuniciraju i u interakciji su – što je poznato kao grupni procesi; • 2)grupe se okupljaju da obave određene zadatke ili postignu ciljeve – uradak na zadatku; • 3) grupe su strukturirane – što znači da pojedinci preuzimaju uloge, imaju status i moć, i konformiraju se, u većoj ili manjoj mjeri, prema grupnim normama. • Struktura grupe je „relativno stabilan obrazac odnosa koji postoje između članova grupe“ (Mc Grath, 1964). • Tri aspekta strukture grupe, koji utiču na ponašanje članova su: 1) kohezivnost grupe, 2) uloge i status, 3) komunikacijska struktura

5. Kohezivnost grupe odnosi se na mjeru u kojoj članovi privlače jedni druge i u kojoj ih privlači grupa kao cjelina. • Izvori kohezivnosti grupe su a) međusobna privlačnost članova grupe, odnosno dobra sociometrijska struktura grupe. b) sličnost među članovima grupe, njihovi interesi i motivi za boravak u njoj c) srdačna, prijateljska, povoljna klima u grupi, koja utiče na zadovoljstvo članova u pripadnosti grupi, d) da su članovi grupe zadovoljni načinom vođenja grupe, e) da svi članovi s vođom učestvuju u donošenju zajedničkog, grupnog cilja, jer se tako više vezuju za njega i bolje ga prihvataju.

6. Uloga – ponašanje očekivano od osobe koja zauzima određeni položaj u grupi (uloga majke, oca). Uloge su normativne po tome što se od ljudi koji ih preuzimaju očekuje da se konformiraju sa očekivanjima grupe i kulture. • Razlikuju se očekivane, percipirane i izvedene uloge. • Percipirana uloga je ponašanje za koje nositelj uloge misli da bi ga trebao provoditi. • Izvedena uloga je stvarno ponašanje nosioca uloge. • Očekivana uloga je ponašanje za koje drugi u grupi misle da je prikladno

7. Sukob uloga se javlja kada se zahtijeva da se ponašanja vezana uz te različite uloge dogode istovremeno. • Status: pripisani (koji ne odražava zasluge pojedinca, već nastaje zbog dobi, pola ili društvenog položaja porodice u kojoj je ta osoba rođena) i ostvareni (odražava sposobnosti i postignuća (ili neuspjehe) te osobe.

8. Komunikacijska struktura • Najčešći oblici interakcije među članovima grupe sukooperacija ili saradnja i kompeticija ili takmičenje • Kompeticijaje oblik interakcije gdje se članovi grupe međusobno takmiče u dostizanju željenog cilja, i gdje uspjeh jednog člana grupe automatski isključuje uspješnost ostalih članova • Kooperacija je oblik interakcije gdje članovi grupe međusobno sarađuju i jedni drugima pomažu kako bi grupa postigla zajednički cilj. • Koji od ova dva oblika interakcije će prevladati u grupi zavisi od niza faktora: od prirode grupe, njenog cilja, atmosfere u njoj, stila rukovođenja, kao i od ličnosti i zrelosti njenih članova. • Ponašanje pojedinaca u grupama analizira se pomoću Balesove analize interakcijskih procesa.

9. Indikatori (pokazatelji) kooperativnog ponašanja grupe su: • Dogovaranje • Saradnja i međusobno ispomaganje • Osjećaj sigurnosti • Osjećaj zajedništva i nesebično zalaganje za ciljeve grupe • Otvorena komunikacija, međusobna tolerancija i uspješno prevazilaženje konflikata (u kooperativnoj vođenoj grupi suprotna mišljenja i eventualni sukobi ne zataškavaju se, već naprotiv – podstiču). • Iz konfliktnih situcija kooperativno vođena grupa najčešće izlazi jača i zrelija.

10. Konflikti u grupi • Konflikt označava sukob, sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova, namjera ili težnji. • Vrste konflikata • Na osnovu toga ko su subjekti: intrapsihički, interpersonalni i intergrupni konfliki. • Uzroci:lična netrpeljivost i povrijeđena osjetljivost, sukobi materijalnih i drugih interes među pojedincima. • Konflikti prema sadržaju u vezi sa kojim dolzi do konflikta: 1) Konflikt podataka 2) Konflikt resursa 3) Konflikt potreba 4) Konflikt vrijednosti 5) Konflikt ciljeva Mogu se svesti na: konflikte interesa i konflikte vrijednosti i uvjerenja

11. Faktori koji pogoduju javljanju konflikta u grupi su: • takmičarska atmosfera, • loša komunikacija (nesporazum, pogrešno opažanje osjećanja, namjera i potreba drugih ljudi), • način rukovođenja grupom (demokratski ili autokratski). • Indikatori: • a) postojanje borbe među članovima za uticaj na donošenje odluke, • b) često odbijanje prihvatanja prijedloga koji neko drugi daje, • c) nepriznavanje tuđih zasluga za rješenje problema, • d) napregnuta i neprijatna atmosfera u kojoj se javljaju agresivnost i neprijateljstvo, • e) više kritikovanja iznijetih mišljenja i cjelokupne grupne aktivnosti nego dobronamjernih iznošenja prijedloga i mišljenja.

12. Faze u nastajanju sukoba 1) faza percepcije i personalizacije sukoba; 2) doživljaj konflikta – emotivno, kognitivno i fizički; 3) otvoren, manifestan i spolja vidljiv sukob; 4) faza razrješavanja konflikta i suočavanje s posljedicama.

13. Načini rješavanja konflikta • 1) Donošenje odluke, o sadržajima o kojima postoji sukob, putem glasanja • 2) Otklanjanje sporova i suprotnosti putem pregovaranja i dogovaranja. • 3) Prevazilaženje suprotnostirecipročnim ustupcima • 4) Strane u konfliktu nalazezajednički ciljčije će ostvarenje objema stranama donijeti korist.

14. Posljedice konflikta • Konflikti u grupi mogu biti a) destruktivni (slabe i razjedaju grupu)i • b) konstruktivni (jačaju grupu). Pozitivni efekti iznošenja i rješavanja konflikata su • a) precizno definisanje problema, • b) mogućnost da se analizira i diskutuje o problemu, • c) traženje i nalaženje boljeg rješenja.

15. Komunikacija • je složen vid simboličke interakcije između dvoje ili više ljudi, a odvija se putem simbola i raznih signala za razmjenu informacija. • Komunikacija ima sadržajni i odnosni aspekt. • Sadržajni aspekt komunikacije podrazumijeva prenošenje neke informacije, obavještenja o predmetu, osobi, događjaju i sl. • Odnosni aspekt komunikacije podrazumijeva način kako to činimo.

16. Prema sadržaju, smatra Rot, moguće je razlikovati tri kategorije komunikacija u grupi: • 1) komunikacija u vezi s obavljanjem tekućih poslova i zadataka grupe, • 2) komunikacija koja se odnosi na opšta pitanja i organizaciju rada grupe i • 3) komunikacija koja je izraz socio-emocionalnih potreba članova grupe. • Komunikacija u grupi može biti neformalna i formalna.

17. Komunikacije u grupama mogu biti centralizovane ili decentralizovane. Centralizovani tipkomunikacije- kada je donošenje odluka prepušteno samo jednoj osobi, koja ima centralno mjesto u komunikacionoj mreži i koja prima i daje najviše informacija. Decentralizovani tipkomunikacije - kada su sve osobe ravnopravno uključene u donošenje rješenja i odluka, kada nijedna osoba nema centralno mjesto, i kada su svima omogućene neposredne međusobne komunikacije.

18. Prema pravcu djelovanja mogu se razlikovati horizontalna i vertikalna komunikacija • Horizontalna komunikacija se odvija između članova koji u hijerarhiji organizacije zauzimaju isti nivo (takva je komunikacija između rukovodećeg kadra ili komunikacija među izvršiocima). • Prema sadržaju horizontalna komunikacija češće se odnosi na socio-emocionalne potrebe članova grupe, ali može podrazumijevati i dogovor o poslu, razmjenu ideja i sl. • Vertikalna komunikacija se odvija između članova koji u organizaciji zauzimaju različite položaje (komunikacija koja ide od rukovodilaca prema izvršiocima ili od izvršilaca ka centrima rukovođenja). • Prema sadržaju, vertikalna komunikacija se gotovo isključivo odnosi na organizaciju rada i realizaciju ciljeva grupe.

19. Demokratski način upravljanja organizacijom podrazumijeva dvosmjerne komunikacije, dok je za autokratski stil upravljanja karakteristična jednosmjerna komunikacija i to isključivo odozgo prema dolje. • Koji će oblik komunikacije prevladati u grupi zavisi od niza faktora, od ciljeva i zadataka koje grupa obavlja (vojska i udruženje građana), od rukovodioca i stila rukovođenja, od tradicije grupe i sl.

20. Verbalna i neverbalna komunikacija • Verbalna komunikacija, pomoću riječi (sistema verbalnih znakova), predstavlja najviši i najsavršeniji vid komunikacije za tačno prenošenje apstraktnih ideja, za precizno formulisanje složenih poruka i izražavanje suptilnih razmišljanja i osjećanja. • Neverbalna komunikacija je vrsta pretežno spontane komunikacije, kojom jedinke bez riječi, gestovima, izrazom lica, pogledom ili bojom glasa, izražavaju i razmjenjuju svoje namjere, emocije, raspoloženje, stavove i želje.

21. 55 % informacija o osobi s kojom komuniciramo dobijamo pažljivo prateći upravo njenu mimiku i pokrete, 38 % na osnovu visine i boje glasa (načina govora), a najmanje - 7% iz onoga što kaže riječima. • U zavisnosti od toga koja se vrsta znakova koristi postoji više oblika komunikacije bez riječi: paralingvistička, posturalna, kinezička i proksemička.

22. Paralingvistička komunikacija je vrsta neverbalne komunikacije u kojoj su bitni paralingvistički znakovi (visina, boja glasa, itd.). Njena funkcija jeste da prenese afektivno stanje i stav pošiljaoca, a ne samo intelektualni sadržaj poruke. • Posturalna komunikacija (tjelesni položaj) sastoji se u slanju poruke bez riječi, pomoću znakova kao što su držanje tijela, njegov položaj i stav koji zauzima u odnosu na druge učesnike i sl.

23. Kinezička komunikacija zasniva se na tjelesnim pokretima ruku, prstiju, glave, lica (očiju, usana), kao i pokretima čitavog tijela. Jezikom tijela ljudi saopštavaju svoje svjesne i nesvjesne namjere, emocije i stavove. Najpoznatiji njen vid je facijalna ekspresija. • Proksemička komunikacija počiva na prostornim znakovima, na zauzimanju izvjesnog položaja u prostoru i određenog rastojanja tokom komunikacije – lični prostor.

24. Prepreke u komunikaciji • Teorija informacija je utvrdila niz prepreka koje mogu otežati ili čak onemogućiti komunikaciju. • fizičke prepreke(odnosi se na broj informacija koje je svako od nas u stanju odjednom da primi), • iskustvene prepreke(odnose se na razlike u znanju, iskustvu i mogućnostima), • perceptivne prepreke(odnose se na razlike u opažanju) • motivacione i emocionalne prepreke (odnose se na razlike u željama, namjerama, očekivanjima sagovornika), • kulturološke prepreke (kulturne razlike).

25. Moć i tipovi moći • Socijalna moć je sposobnost uticanja, kontrole i nametanja svoje volje. • . Raspodjela moći među članovima grupe naziva se strukturom moći. • Tipovi moći: • 1. Moć nagrađivanja • 2. Moć kažnjavanja ili prisile • 3. Referentna moć • 4. Stručnjačka moć • 5. Legitimna moć • 6. Moć informisanosti .

26. Vođstvo • Rukovođenjekao društveni uticaj odnosi se na mjeru u kojoj neka osoba ili osobe mogu usmjeravati i kontrolisati ponašanje drugih mijenjajući njihove stavove i mišljenja i navodeči članove da se konformiraju s ulogama i grupnim normama. • Ponašanje vođe odnosi se na ono što vođa čini u terminima razjašnjavanja grupnih ciljeva, donošenja odluka i predlaganja načina postizanja ciljeva. • Rukovođenje kao autoritet tiče se moći ili uticaja vođe u postizanju grupnih ciljeva i nametanju promjena kad je to potrebno ili percipiranog uticaja od strane drugih članova grupe.

27. Stil rukovođenja grupom • Stil rukovođenja utiče na uradak na zadatku, moral i kohezivnost grupe. • Dvije važne dimenzije ponašanja su:- ponašanja usmjerena na grupu i • direktivna ponašanja. • Ponašanja usmjerena na grupu ili „obzirna“ ponašanja uključuju toplinu • osobnih odnosa, uzajamno povjerenje, voljnost slušanja prijedloga sljedbenika i demokratski pristup koji dopušta da svi članovi učestvuju u donošenju odluka. • Direktivna ponašanja, nazvana iniciranje strukture, uključuju održavanje standarda i uratka, dodjelu zadataka članovima, osiguravanje da svi članovi slijede pravila i konformiraju se prema normama i osiguravanje da članovi razumiju ulogu vođe. • Obzirna ponašanja slična su ponašanjima socioemocionalnog vođe, a ponašanja iniciranja strukture slična su ponašanjima vođe zadatka. • Utvrđeno je da se tokom vremena u nestrukturiranim grupama razlikuju tri uloge: vođa zadatka, socioemocionalni vođa i veliki sudionik.

28. Tri stila rukovođenja su: autokratski, demokratski i liberalni (laissez-faire) i oni proizvode važne razlike u ponašanju i produktivnosti grupe. • Autokratski stil vođe donose sve odluke za grupu, bez obavještvanja ili konsultovanja ostalih članova grupe, ne učestvuju u aktivnostima grupe. • Saopštava zadatke, izdaje naređenja, poslušne nagrađuje, neposlušne kažnjava. Svoje namjere i postupke rijetko kada obrazlaže pred grupom.

29. Demokratskistil vođe donose odluke tek nakon savjetovanja s grupom, ponašaju se prijateljski prema članovima grupe, učestvuju u aktivnostima grupe, daju razloge za pohvale i kritike, i nude pomoć kada se od njih zatraži. • Liberalni stil –( Laissez-faire ) podrazumijeva vođu koji se neposredno ne miješa u rukovođenje, već dopušta grupi da se sama dogovara i donosi odluke.

30. Najuticajnija teorija rukovođenja bila je Fiedlerova kontingencijska teorija. Ona uzima u obzir i stil rukovođenja (usmjerenost na zadatak ili usmjerenost na odnose) i situacijske faktore (odnose između vođe i sljedbenika, strukturu zadatka i moć vođe) kako bi predvidjela uspješnost rukovođenja (da se trebaju integrisati i stil rukovođenja i situacijski činioci da bi se predvidjelo kada će i koji tipovi vođa biti djelotvorni). Vođe usmjerene na zadatke uspješnije su kad je sveukupna povoljnost situacija ili velika ili mala. • Odluke koje donosi grupa generalno su kvalitetnije od odluka pojedinaca, osim kad se učinak grupe upoređuje sa učinkom najsposobnijeg pojedinca. Na kvalitet odluka grupe utiče kohezivnost, struktura zadatka i sastav grupe.

31. Sherif (1966) je zaključio da su za saradnja između grupa koje pokušavaju dostići ciljeve koji su stvarno privlačni i zahtijevaju pravično sudjelovanje i doprinos svih grupa potrebni brojni zajednički zadaci kako bi smanjenje sukoba ostalo djelotvorno.