Informiranje bolesnika - pravo bolesnika i terapijski postupak

1. Informiranje bolesnika - pravo bolesnika i terapijski postupak

2. "Razlika između demokracije i tiranije je u stupnju dostupnosti informacija" Živko Kustić, 2004.

3. Deklaraciji o pravima pacijenata Američkog bolničkog udruženja (“Patients Bill Of Rights”) naročito ističe na sljedeća prava: • Pravo na dobivanje potpunih informacija o dijagnozi, liječenju i prognozi bolesti u obliku koji je pacijentu jasan • Pravo na dobivanje informacija nužnih za davanje pristanka na liječenjeprije nego se započne sa bilo kakvim medicinskim tretmanom. • Takve informacije moraju uključivati spoznaje o potencijalnim rizicima tretmana, i mogućim posljedicama.

4. Pravo na suodlučivanje • Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

5. 1 Pravo na potpunu obaviještenost o: • svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenog dijagnostičkog ili terapijskog postupka, • preporučenim pregledima i zahvatima, • mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata,

6. 2 Pravo na potpunu obaviještenost o: • svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima, • mogućim zamjenama za preporučene postupke, • tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite, • daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite, • preporučenom načinu života, • pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava

7. Terapijski učinci informiranja pacijenata • Postoje brojni dokazi da se uspješna prevencija, dijagnosticiranje, liječenje i rehabilitacija može postići samo ukoliko pacijent ima priliku sam odlučivati i aktivno sudjelovati u donošenju odluka o svom zdravlju i načinu liječenja.

8. Terapijska komunikacija • Terapijskom komunikacijom želimo pomoći drugima i njoj nije cilj i svrha samo "davanje" i "primanje" poruka radi njihove informacijske vrijednosti već radi njihova terapijskog učinka na druge (grč. therapeia = služenje, liječenje). • Osnovni su vidovi takve komunikacije, slušanje drugih, razumijevanje drugih, davanje podrške, suosjećanja, savjeta i uputa - ukratko "pomaganje drugima komunikacijom" ( riječju, gestom, mimikom, pokretom, smiješkom, pogledom, dodirom).

9. Pozitivan terapeutski učinak informiranja pacijenta o bolesti i dobre komunikacije s pacijentom uopće, postiže se putem dvaju mehanizama i to • Izravnim djelovanjem • Neizravnim djelovanjem

10. Izravno djelovanje • Psihološki – bolje sučeljavanje sa stresom i bolešću • Endoktrinološki – uspostavljanje metaboličkog balansa • Imunološki - jačanje imunosnog sustava

11. Neizravno djelovanje • Odvija se putem obavještavanja i dobre komunikacije na formiranje pozitivnih oblika zdravstvenog ponašanja i pridržavanja zdravstvenih savjeta i uputa.

12. Činioci koji određuju efikasnost terapijskog djelovanja informiranja i komunikacije s pacijentom • količina danih informacija, • način i emocionalni kontekst u kojem se pružaju informacije, • sadržaj i razumljivosti komunikacije.

13. Preslaba i sadržajno nedostatnakomunikacija • Preslaba komunikacija uopće, nedovoljno razumljiva komunikacija i nedovoljan broj obavijesti o bolesti, načinima liječenja i prognozi bolesti • Premalo sadržaja komunikacije koji se odnose na obiteljske, socijalne individualno psihološke probleme pacijenta izazvane bolešću ili/i načinima liječenja

14. Količina informacija • Osnovni uzroci nezadovoljstva pacijenata informacijama koje dobivaju o svojoj bolesti: • ne sadrže sve značajne činjenice o bolesti i liječenju; • često nisu dovoljno razumljive za bolesnike i bolesnici ih brzo zaboravljaju; • ne proizvode željene učinke na pacijentovo zdravstveno ponašanje jer su sadržajno previše usmjerene na organske aspekte bolesti a zanemaruju psihološke aspekte.

15. Razlozi za premali broj obavijesti o bolesti • Prvii je uvjerenje mnogih zdravstvenih djelatnika da je razgovor s pacijentom o bolesti manje važan od rutinskih medicinskih pretraga. • Drugi je čest nedostatak vremena za razgovore s pacijentima. Nedostatak vremena katkada je objektivan razlog preslabe komunikacije ali nekad je više vezan uz akcionu usmjerenost zdravstvenih djelatnika koja se može svesti pod geslo “što brže izliječiti što više bolesnika”. • Treći, mnogi su zdravstveni djelatnici zadivljeni suvremenom dijagnostičkom i terapijskom medicinskom opremom te razgovoru s pacijentom ne pridaju važno značenje smatrajući da je suvremena tehnologija dostatna kako za dijagnostiku tako i za liječenje bolesti.

16. Četvrti, razgovor s pacijentom o bolesti, posebice kada se radi o teškim kroničnim bolestima, predstavljaju emocionalno opterećenje za zdravstvene djelatnike te ih zato izbjegavaju kako suosjećajući s pacijentom i sami ne bi došli u loša emocionalna stanja. • Peti, pacijenta se često smatra potpunim nestručnjakom “u stvarima medicine” te se razgovor o bolesti smatra nečim što pacijent ionako neće razumjeti pa je zato i beskoristan. • Šesti, zbog česte nekoordiniranosti rada u zdravstvenoj praksi i slabe komunikacije među samim zdravstvenim djelatnicima mnogi zdravstveni djelatnici vjeruju da je netko drugi pacijentu već objasnio što je s njim te je nepotrebno ponavljati već rečeno. • Sedmi, katkada se pretpostavlja da će iscrpan razgovor o bolesti i potrebnim pretragama dodatno uplašiti pacijenta koji zbog toga može odbiti daljnje pretrage. • Osmi, u nekim slučajevima vrlo se teško dolazi do prave dijagnoze pa zdravstveni djelatnici i ne mogu dati potrebne obavijesti.

17. Ključne informacije koje pacijenti često ne dobiju spadaju • Informacije o uzrocima bolesti • Informacije o težini bolesti i prognozi • Informacije o dijagnozi • Informacije o načinima liječenja, pozitivnim i negativnim aspektima liječenja • informacije o svrsi i proceduri pojedinih dijagnostičkih i terapijskih zahvata. • Informacije o alternativnim načinima liječenja • Informacija o osoblju koje se brine o njegovom zdravlju, njihovoj kvalifikaciji i iskustvu. • Informacije o rezultatima svih pretraga kojima je podvrgnut i značenju rezultata pretraga.

18. Način i emocionalni kontekst pružanja informacija • Komunikacija s pacijentom nužno mora biti povjerljiva i iskrena uz jasno iskazanu empatiju i poštovanje, kako bi imala odgovarajući učinak na pacijenta.

19. Sadržaj i razumljivost informacija • Djelotvorna i zadovoljavajuća komunikacija moguća je samo ako su sadržaji poruka razumljivi bolesniku.

20. ŠTO SE KONKRETNO POSTIŽE USPJEŠNOM KOMUNIKACIJOM • Brže i točnije postavljanje dijagnoze • Bolje i pacijentu primjerenije određivanje terapije • Veće zadovoljstvo pacijenata sa zdravstvenim djelatnicima • Bolje pridržavanje zdravstvenih savjeta i uputa • Cjelovitije vrednovanje učinaka terapije • Bolju prilagodbu pacijenta na bolest • Rano otkrivanje i sprječavanje kroničnih bolesti • Smanjenje zdravstvene potrošnje

21. Uspješna komunikacija s pacijentom i uštede u zdravstvu • Dodatni učinak informiranja pacijenta i dobre komunikacije je i učinak na smanjenje troškova zdravstvene zaštite. • Uspješna komunikacija smanjuje troškove zdravstvene zaštite dovodeći do brže i točnije dijagnoze, smanjujući potrebu za brojnim specijalističkim pretragama, povećavajući motivaciju pacijenta zauzimanje lijekova i pridržavanje zdravstvenih savjeta i uputa, djelujući na promjene životnog stila pacijenta.

22. Učinci predoperacijskog informiranja • učinci na raspoloženje (tjeskobu i potištenost) • učinci na bol i uzimanje lijekova (analgetika i sedativa) • učinci na ponašanje bolesnika • duljina boravka u bolnici nakon operacije • pridržavanje uputa i savjeta bolesnika • brzina vraćanja na redoviti posao • klinički znakovi i komplikacije • fiziološki učinci

23. Predoperacijska priprema – inokulacija stresom u kirurškoj praksi • Prva istraživanja utjecaja psihološke pripreme za operaciju – Janis, I. (1958.) i Egbert,L. (1964.) • Postupak uključuje opsežno informiranje bolesnika o svim vidovima operativnog zahvata, od senzornih informacija, instrukcija o ponašanju (uključujući relaksaciju), kognitivnim metodama sučeljavanja i sl. Uz utjecaj na bol ispitivani su i utjecaji na stupanj anksioznosti, konzumiranje lijekova, duljinu boravka u bolnici, postoperativne komplikacije, razinu kortizola u urinu, percipiranu korisnost procedure i sl.

24. Kako komunicirati s pacijentom ? • 1. Započinjanje razgovora • Pozdravite pacijenta imenom • Ponudite ga da sjedne • Predstavite se ako Vas pacijent ne poznaje • Objasnite svrhu razgovora • Recite koliko imate vremena za razgovor

25. 2. Tijek razgovora • Osigurajte privatnost razgovora bez prisustva drugih ljudi • Započnite razgovor s otvorenim pitanjima na koje pacijent može šire odgovoriti a ne samo sa “da” ili “ne” • Gledajte pacijenta u oči dok s njim razgovarate • Ohrabrujte pacijenta na razgovor ohrabrujućim gestama ( npr. klimanjem glave ) i izrazima lica ( smiješkom i sl.) • Pažljivo slušajte sve što pacijent govori • Promatrajte neverbalne znakove dok pacijent govori ( izraz lica, geste, položaj tijela) • Pokažite svoju podršku, razumijevanje i suosjećanje • Potičite pacijenta kada govori nešto što je značajno za njegov problem ( “Recite mi nešto više o tome” “ Da, razumijem, molim Vas nastavite”)

26. Koristite zatvorena pitanja kada je to nužno za bolji uvid u problem ( “Koji ste lijek i koliko često uzimali” • Ako nešto niste dobro razumjeli zamolite pacijenta da podrobnije objasni • Ne postavljajte prevelik broj pitanja • Neka pitanja koja postavljate budu kratka i razumljiva • Ohrabrite pacijenta da sam postavi pitanje koje ga zanima

27. 3. Završavanje razgovora • Ponovite ukratko pred pacijentom sve važno što vam je pacijent rekao. Provjerite zajedno s pacijentom da li ste se međusobno dobro shvatili: • Upitate pacijenta da li je nešto propustio i želi li što dodati • Zahvalite pacijentu za razgovor pozdravite i otpratite do vrata

28. Savjeti za poboljšanje razumljivosti • KORISTITE JEDNOSTAVNE IZRAZE; Svi profesionalci pa tako i zdravstveni djelatnici naučeni su koristiti žargon svoje struke tako da se često ni ne pitaju da li pacijenti uopće razumiju što im se kaže.. Istraživanja pokazuju da pacijenti u najvećem broju slučajeva ne razumiju medicinske termine. Reći pacijentu “ Vi imate apendicitis” ili “Poslati ćemo Vas na CT” i sl. mogu pacijentu biti potpuno nerazumljivi. Sve što pacijentu kažemo trebamo pokušati prilagoditi njegovoj dobi, obrazovanju i zanimanju. • 2. KOD DAVANJA SAVJETA NAJVAŽNIJE SAVJETE I UPUTE RECITE NA POČETKU I PONAVLJAJTE IH VIŠE PUTA: Mnogi, naročito stariji pacijenti, brzo zaboravljaju što im je rečeno. Puno bolje zapamte ono što smatraju važnim i što se kaže na početku razgovora. • PROVJERITE DA LI JE PACIJENT ZAPAMTIO SAVJET I UPUTU TRAŽEĆI OD NJEGA DA JE PONOVI PRIJE ODLASKA • KORISTITE PISANE MATERIJALE S OBAVIJESTIMA O BOLESTI I NAČINIMA LIJEČENJA: Bez obzira što ste se uvjerili da je pacijent zapamtio savjete i upute koje ste mu dali, mnogi pacijenti ubrzo nakon odlaska iz ordinacije puno toga zaborave. Razumljivim jezikom i kratko napisani materijali o pacijentovoj bolesti i načinima liječenja jako pomažu u boljem pridržavanju savjeta i uputa..

29. Nepredvidive komunikacijske prepreke. • 1. Razlike u dobi : Komunikacija sa djecom različitih uzrasta zahtjeva dobro poznavanje faza razvoja djece i načina njihova mišljenja i razumjevanja; komunikacija sa starijim osobama pretpostavlja uvažavanje i prepoznavanje mogućih senzornih i mentalnih oštećenja koja mogu otežati komunikaciju. • 2. Razlike u spolu : Muškarci su primjerice manje skloni dijeliti svoje osjećaje i misli sa drugima, skloniji su dominaciji tijekom komunikacije što može otežati komunikaciju sestre s muškim klijentom. • 3. Socijalne i kulturne razlike: razlike u etničkoj pripadnosti; razlike u socioekonomskom statusu; razlike u kulturnim i religijskim vjerovanjima, • 4. Ograničene mogućnosti komunikacije senzorni poremećaji ( nagluhost ili gluhoća, problemi s vidom ili sljepoća, mentalna zaostalost bolesnika; senilna demencija, simptomi bolesti, umor, bol ; emocionalna uzbuđenost bolesnika; preokupiranost bolesnika drugim brigama,

30. 5. Ograničeno razumijevanje i pamćenje: loše poznavanje jezika, dijalekta ili nepismenost bolesnika; niža inteligencija bolesnika; korištenje medicinskog nazivlja; slabo pamćenje bolesnika i nemogućnost prisjećanja prijašnjih savjeta 6.Nedovoljno pridavanje važnosti razgovoru s bolesnikom; slabo isticanje važnosti razgovora s bolesnikom tijekom obrazovanja zdravstvenih djelatnika;; preopterećenost zdravstvenih djelatnika velikim brojem bolesnika i edicinskom rutinom; prigovori zdravstvenom djelatniku od pretpostavljenih (npr. edicinskoj sestri od liječnika) da je razgovor s bolesnikom bespotrebno gubljenje vremena; nevoljkost zdravstvenog djelatnika da podijeli svoje znanje s nekvalificiranom osobom koja najvjerojatnije neće ništa razumjeti i sl. • 7. Negativni stavovi bolesnika prema zdravstvenom djelatniku: loša prethodna iskustva sa zdravstvenim djelatnicima; nepovjerenje u zdravstvene djelatnike; strah koji izaziva zdravstveni djelatnik; uvjerenje bolesnika da već sve zna o svojoj bolesti; uvjerenje bolesnika da savjet koji će dobiti neće moći provesti zbog financijskih i socijalnih prepreka ili zbog ustaljenih navika kojih se teško može odreći (pušenje, pijenje alkohola i sl.); • 8. Kontradiktorni savjeti i preporuke: dobivanje različitih obavijesti od raznih zdravstvenih djelatnika (različite upute i savjeti u vezi iste bolesti ili različita tumačenja uzroka istih bolesti); obavijesti o bolesti koje daju zdravstveni djelatnici nisu u skladu s novim dijagnostičkim obavijestima.

31. Prevladavanje prepreka • govoriti jasnije, polakše i bez podizanja glasa; • ponavljati rečenice ukoliko nisu bile razumljive • izbjegavati korištenje medicinskog žargona • koristiti jednostavne riječi i rečenice; • ne biti previše ozbiljan i služben već nasmijan i neposredan; • izbjegavati korištenje dijalekta u razgovoru; • provjeriti da li je bolesnik razumio što mu je rečeno tj.tražiti od bolesnika da ponovi ono što mu je rečeno; • koristiti pisane obavijesti koje bolesnik može nekoliko puta pročitati; • u pisanim obavijestima izbjegavati korištenje simbola i kratica; • koristiti ilustracije, crteže, dijagrame i modele u objašnjavanju bolesti i davanju savjeta i uputa.

32. Neke osobine dobrog komunikatora • Strpljivost • Ljubaznost • Suosjećajnost • Jednostavnost • Tolerantnost • Čestitost • Iskrenost • Smisao za humor • Emocionalna stabilnost • Demokratičnost • Sklonost promjenama • Odlučnost • Sklonost priznavanju grešaka • Zanimanje za dobrobit ljudi

33. Zaključak • Ne samo da pacijentu treba pružiti što više informacija o njegovoj bolesti, jer on na to ima pravo, već pružanje ovih informacija predstavlja i dobar, dodatni terapijski postupak koji pomaže pacijentu da se bolje suoči s bolešću i uspješnije je prevlada.

34. Istraživanja interakcija u zdravstvu pokazuju: • Medicinske sestre, iako su češće uz bolesnika, razmjenjuju s njim manje informacija o bolesti od liječnika. • Da li je to logično, zašto je to tako i što bi trebalo učiniti da se promijeni? • Kako medicinske sestre mogu promicati pravo pacijenta na informaciju? • Koje informacije treba pružit i koja su ograničenja u pružanju informacija od strane medicinskih sestara?